U najnovijem istupu koji je izazvao val ogorčenja i osuda u domaćoj i regionalnoj javnosti, predsjednik manjeg bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, Milorad Dodik, nastavio je s plasiranjem izjava koje mnogi tumače kao otvoreno vrijeđanje i provociranje Bošnjaka. Kroz objavu na društvenim mrežama, Dodik je ponovo problematizirao vjerski i identitetski karakter ovog naroda, uz insinuacije koje su duboko uvredljive i historijski neutemeljene.
U svom obraćanju, Dodik je poručio: “Ko ne zna istoriju – osuđen je da je prekraja, a to je postala specijalnost sarajevske politike”, pri čemu je jasno aludirao na bošnjačku političku elitu. Ova rečenica, iako na prvi pogled filozofski intonirana, zapravo je poslužila kao uvod u dalju retoriku kojom se nastavlja negiranje bošnjačkog identiteta i osporavanje njihovih historijskih korijena.
Zajedno s ovom porukom, Dodik je objavio i video-insert iz filma „Nož“, snimljenog prema istoimenom romanu Vuka Draškovića. Ovaj film se bavi temama konverzije vjere, porodične tragedije i međuetničkih sukoba u bivšoj Jugoslaviji, a često se interpretira kao ideološko sredstvo koje servira iskrivljene predstave o bošnjačkom identitetu i njihovom vjerskom nasljeđu. Dodik je očigledno htio sugerisati da su Bošnjaci u prošlosti nosili druga imena, te da su promjenom vjere „izgubili“ svoj izvorni identitet, što predstavlja opasan i uvredljiv narativ.
Ovakvi nastupi, naročito kada dolaze s pozicije političke moći, imaju višestruke posljedice:
-
Potiču netrpeljivost i podjele među narodima;
-
Podrivaju ustavni poredak Bosne i Hercegovine;
-
Relativizuju zločine i patnje koje su obilježile historiju regiona;
-
Omalovažavaju identitetsko pravo cijelog naroda.
Dodikova izjava o „sarajevskoj politici“ koja navodno prekraja historiju, zapravo je pokušaj da se aktuelna politička zbivanja i državne institucije BiH prikažu kao nelegitimne i manipulativne. Na taj način, on ne samo da negira validnost narativa drugih naroda, već pokušava istoriju koristiti kao političko oružje u svakodnevnim sukobima.
Posebno problematično je korištenje filmskih i književnih sadržaja u političkim obračunima. Kada javna ličnost kao što je predsjednik entiteta koristi umjetničko djelo da podgrijava nacionalne tenzije, to ne doprinosi ni dijalogu, ni pomirenju, ni istinskom razumijevanju prošlosti. Naprotiv, takav čin se može tumačiti kao pokušaj emocionalne manipulacije javnošću s ciljem širenja mržnje i nepovjerenja.
Važno je napomenuti da ovo nije izolovan slučaj. U posljednje vrijeme, Dodik je više puta izazivao burne reakcije:
-
Pozivom Bošnjacima da se „vrate pravoslavlju“, što je već ocijenjeno kao vjerski ekstremizam i poziv na asimilaciju;
-
Negiranjem legitimiteta državnih institucija, uključujući i Ustavni sud BiH;
-
Sistematskim pokušajima delegitimizacije bošnjačkog naroda i njegovih političkih predstavnika.
U savremenom demokratskom društvu, politički lideri snose odgovornost za ono što izgovaraju, pogotovo u zemlji s bolnim ratnim nasljeđem i osjetljivim međuetničkim odnosima. Retorika podjela, uvreda i historijskog revizionizma vodi isključivo ka destabilizaciji društva, udaljavajući sve građane od pomirenja i zajedničkog suživota.
Umjesto da doprinosi smirivanju tenzija, Dodik iz dana u dan dodatno polarizuje javnost, unosi nesigurnost među građane i potiče osjećaj nepravde. Ovako oštra i selektivna interpretacija prošlosti nije alat za razumijevanje, već oružje za podjele. Njegove riječi ne odražavaju samo političko mišljenje, već institucionalnu težinu koju ima kao izabrani predstavnik dijela građana Bosne i Hercegovine.
Zaključno, Dodikova najnovija objava predstavlja nastavak već ustaljenog narativa koji se temelji na poricanju tuđe istorije, identiteta i prava. Takav pristup ne vodi naprijed, već nas vraća unazad – u vrijeme kada su riječi bile uvod u sukobe, a narativi sredstvo isključivanja i nasilja. Društvo koje želi mir, stabilnost i prosperitet, mora se graditi na međusobnom poštovanju, dijalogu i prihvatanju razlika, a ne na pozivima da se ljudi odreknu onoga što jesu.
Zbog svega navedenog, krajnje je vrijeme da se odgovornost za javno izrečene riječi jasno imenuje i prepozna, jer javna funkcija ne daje pravo na širenje mržnje. Svaki pokušaj da se historija koristi kao sredstvo političkog obračuna i etničke diskriminacije mora naići na odlučan otpor – ne samo institucija, već i cjelokupnog društva koje teži istinskoj demokratiji. Umjesto manipulacije prošlošću, politički lideri trebaju ulagati napore u izgradnju budućnosti u kojoj se različitosti ne doživljavaju kao prijetnja, već kao vrijednost koju treba čuvati i njegovati.
