Uvod
U najnovijoj objavi na svom blogu, Nebojša Vukanović, predsjednik političke stranke Lista za pravdu i red, oštro je kritikovao način na koji je vlast Republike Srpske postupila u slučaju s firmom Viaduct iz Slovenije. Prema njegovim tvrdnjama, riječ je o klasičnom primjeru sistemske korupcije i kriminala, gdje država ne samo da gubi ogromna sredstva, već izostaje i bilo kakva institucionalna odgovornost prema građanima. Vukanović upozorava da ovakvi slučajevi ozbiljno narušavaju funkcionisanje društva, ali još više zabrinjava izostanak javnog otpora i reakcije naroda.
Razrada
U središtu skandala nalazi se dug Republike Srpske prema firmi Viaduct iz Portoroža, za koji Vukanović tvrdi da iznosi preko 100 miliona konvertibilnih maraka, uključujući i kamate. Posebno ističe apsurdnu činjenicu da je riječ o kompaniji bez zaposlenih, bez infrastrukture i sa jedinim vidljivim tragom – poštanskim sandučetom. Iako je ta firma formalno registrovana, njen realni doprinos i prisutnost u poslovnim tokovima su, prema njegovim riječima, sumnjivi i gotovo nepostojeći.
Vukanović tvrdi da se ovakvi slučajevi mogu dogoditi samo u Republici Srpskoj, gdje nema mehanizama kontrole i sankcionisanja odgovornih, pa se čak ni nakon enormnog finansijskog gubitka niko ne poziva na odgovornost. On navodi da bi u zemljama poput Švedske, Njemačke ili Austrije, sličan skandal izazvao pad vlade, a ključni akteri bi završili u pritvoru ili na sudu. U suprotnosti s tim, kako kaže, političari u Republici Srpskoj, uključujući Milorada Dodika, Petra Đokića i Željku Cvijanović, i dalje zauzimaju visoke pozicije, ponašajući se arogantno i bahato, izbjegavajući bilo kakvu odgovornost.
U svojoj analizi Vukanović povlači paralelu između slučaja Viaduct i drugih afera koje su Republiku Srpsku koštale stotine miliona maraka. Navodi primjere poput:
-
Koncesije za hidroelektranu Mrsovo, gdje su se sredstva najprije dodjeljivala, a zatim otkupljivala pod nerazjašnjenim okolnostima.
-
Eksploatacije rudnika uglja u Ugljeviku, čiji je epilog bio gubitak veći od 120 miliona maraka.
Po njegovom mišljenju, ovakvi slučajevi jasno pokazuju namjernu i sistemsku štetu koju određeni centri moći nanose javnom interesu, pri čemu se veliki dio novca preusmjerava u privatne džepove. Vukanović tvrdi da pravni poraz u sudskom sporu s Viaductom nije bio slučajan, već rezultat planske sabotaže.
Posebno ga zabrinjava činjenica da se narod u Republici Srpskoj ponaša apatično i pasivno. Ističe da većina građana nijemo posmatra propast vlastitog društva, ne pokazujući spremnost na bilo kakvu reakciju, osim rijetkih glasova među pojedinim opozicionim medijima i političarima. Time, tvrdi Vukanović, narod postaje saučesnik vlastitog uništenja.
Osim političkog aspekta, Vukanović u tekstu daje i ekonomski osvrt na firmu Viaduct, navodeći niz nepravilnosti u njenom poslovanju. Ističe da je ta firma:
-
Već bila pod tri blokade računa u Sloveniji.
-
Da je njihova kćerka-firma HES Vrbasa, koja djeluje u BiH, takođe bila blokirana.
-
Te da ne postoji realna opravdanost za bilo kakvo poslovanje s takvim subjektom.
Sve to, po njegovom mišljenju, jasno ukazuje na nekompetentnost ili namjeru vlasti Republike Srpske da svjesno ulazi u štetne poslove kako bi privatno profitirali.
Zaključak
Analizom Vukanovićeve objave može se izvući nekoliko ključnih poruka. Prvo, Republika Srpska se, prema njegovim navodima, suočava s sistemskom zloupotrebom položaja i resursa, gdje su državne institucije postale alat u rukama političkih elita koje ne odgovaraju nikome. Drugo, posljedice tih zloupotreba ne ostaju samo na finansijskom planu, već urušavaju i moralnu, pravnu i društvenu strukturu entiteta. Treće, i možda najvažnije, izostanak reakcije naroda predstavlja najveći oblik prešutne saglasnosti, što daje legitimitet daljoj degradaciji institucija.
Na kraju, Vukanovićev poziv nije samo kritika vlasti, već i apel građanima da otvore oči, informišu se i aktivnije se uključe u procese koji oblikuju njihovu budućnost. U suprotnom, upozorava on, ovakvi slučajevi će se nastaviti, a posljedice će biti nesagledivo štetne za budućnost cijelog društva.
U konačnici, ovaj slučaj predstavlja alarmantan primjer kako se kombinacija političke moći, pravnog nemara i ekonomske korupcije može pretvoriti u mehanizam masovnog oštećenja javnog interesa. Ne radi se samo o jednoj lošoj presudi ili poslovnom aranžmanu, već o širem obrascu ponašanja koji urušava povjerenje građana u institucije, obesmišljava borbu za pravdu i pravi razliku između privilegovanih i obespravljenih sve očiglednijom. Ako se ovakve situacije nastave tolerisati, dugoročne posljedice neće biti samo finansijske, već i društveno razorne, jer se podstiče kultura nekažnjivosti, apatije i beznađa. Zato je, kako Vukanović poručuje, krajnje vrijeme da se digne glas protiv nepravde – ne zbog politike, već zbog opstanka samog društva.
