Vlada Federacije Bosne i Hercegovine donijela je novu uredbu koja je izazvala brojne reakcije i ogorčenje javnosti, posebno među penzionerima i budžetskim korisnicima. Dok su članovi Vlade sebi osigurali značajno povećanje naknada, najranjivije kategorije stanovništva dobile su tek simboličnu pomoć. Ova situacija još jednom je pokazala neujednačen pristup državnih vlasti prema različitim društvenim slojevima.
U najnovijoj odluci, Vlada FBiH povećala je iznos naknade za smještaj svojih članova sa 300 KM na 611 KM, gotovo duplo više nego ranije. Također, za članove čije je mjesto prebivališta udaljeno više od 70 kilometara od sjedišta Vlade, uvedena je dodatna naknada za odvojen život od porodice u iznosu od 300 KM. Ova uredba je odmah stupila na snagu, bez dodatnih čekanja i bez potrebe za dugim procedurama, što jasno pokazuje koliko brzo i efikasno vlast može djelovati kada je u pitanju njihov vlastiti interes.
S druge strane, penzioneri, koji se svakodnevno bore sa sve većim troškovima života, dobili su povećanje svojih primanja od svega 4,49%. Ovo povećanje je ocijenjeno kao drastično nedovoljno, naročito kada se uzme u obzir stopa inflacije, poskupljenja osnovnih životnih namirnica i komunalnih usluga. U isto vrijeme, budžetski korisnici, poput prosvjetnih radnika, službenika i zdravstvenih djelatnika, još uvijek čekaju na odluke o raspodjeli sredstava, dok je uredba o povećanju naknada za članove Vlade već operativna.
U svemu tome, dodatnu zabrinutost izaziva informacija da je Federacija BiH u februaru ove godine povećala zaduženje za dodatnih deset miliona konvertibilnih maraka. Nije poznato da li je ovo zaduženje direktno povezano s povećanjem vladinih naknada, ali se u javnosti postavlja logično pitanje – da li se tim novcem, kroz nove kredite, zapravo finansiraju lični benefiti članova Vlade?
Profesor Aziz Šunje s Ekonomskog fakulteta u Sarajevu iznio je svoj kritički stav prema načinu upravljanja finansijama. Prema njegovom mišljenju, Vlada djeluje bez strategije i plana, donoseći odluke “ad hoc”, odnosno iz slučaja u slučaj, bez sistematskog pristupa. On je naglasio da bi bilo mnogo logičnije da su ovakva povećanja planirana unaprijed i uključena u budžetske projekcije, čime bi se izbjeglo stvaranje finansijskog pritiska i nejasnoća u javnosti.
Prema analizama i komentarima, u ovom slučaju se jasno vide dvije dimenzije pristupa Vlade:
-
Vlastite naknade se povećavaju brzo, efikasno i bez otpora.
-
Pomoć ranjivim kategorijama stanovništva se daje sporo, minimalno i često pod pritiskom.
Ova razlika u tretmanu izazvala je ogorčenje u javnosti, jer se stiče utisak da institucije više brinu o vlastitim privilegijama nego o potrebama građana. Zbog ovakvih odluka, povjerenje javnosti u institucije dodatno opada, a nezadovoljstvo posebno raste među penzionerima, koji su najčešće suočeni sa izborom između grijanja i hrane, dok su im uvećanja nedovoljna da pokriju ni osnovna poskupljenja.
U ovom kontekstu, ne može se izbjeći pitanje moralnosti i etičnosti donošenja ovakvih odluka. Dok se penzioneri zadovoljavaju sa nekoliko maraka dodatka, članovi Vlade sebi omogućavaju smještaje skuplje od prosječnih stanarina u većim gradovima. Ova disproporcija postaje sve teže prihvatljiva u društvu koje se suočava sa socijalnim razlikama i sve većim jazom između političke elite i običnih građana.
Zaključno, iako je formalno sve urađeno u skladu s pravnim procedurama, suštinski ova odluka izaziva duboko razočaranje i nezadovoljstvo. Pitanje društvene pravednosti, odgovornosti javnih dužnosnika i transparentnog upravljanja javnim novcem, ponovo su stavljena na ispit.
Ako Vlada želi da povrati povjerenje građana, mora pokazati da su im potrebe naroda važnije od ličnih privilegija. U protivnom, sve veći broj ljudi će se osjećati iznevjereno i zapostavljeno u sistemu koji bi trebao da radi za njih.
U konačnici, ovakve odluke ne ostavljaju samo finansijske posljedice, već produbljuju jaz između vlasti i naroda, rušeći osjećaj solidarnosti i zajedničkog društvenog interesa. Kada građani vide da se povlastice dijele selektivno, a da im se istovremeno traži strpljenje i razumijevanje, gubi se ono najvrednije – povjerenje u institucije. Vlada bi, umjesto što štiti vlastiti komfor, morala hitno usmjeriti pažnju na stvarne potrebe građana, osigurati pravedniju raspodjelu resursa i pokazati primjerom šta znači služiti narodu. Jer bez toga, svaka naredna odluka će se dočekivati s opravdanom sumnjom i ogorčenjem.
