U ovakvim kućama mnogi smo rođeni…
Kuće skromne, ali prepune života. Zidovi su znali šapat dječijeg smijeha, miris svježe pečenog hljeba i toplotu ognjišta koje nikada nije gasilo.
Jedna sobica – nas puno. U tom malom prostoru stalo je sve: igra, suze, snovi, planovi i ljubav koja je grijala više od svake peći.
Nije bilo luksuza, nije bilo skupih igračaka ni modnih stvari.
Ali bilo je topline, poštovanja, zajedništva.
Bilo je dovoljno da se srce nasmije kad majka stavi kahvu na sto, a otac donese kruh iz pekare.
Radost se mjerila sitnicama – novim papučama, prvim biciklom, bajramskim kolačem ili posjetom rođaka iz drugog sela.
Sjećamo se kako smo sjedili svi zajedno, zimi uz peć, slušali priče starijih i smijali se bez brige o vremenu.
Djeca su tada znala šta znači dijeliti – i radost i ono malo što se ima.
Niko nije pitao ko ima više, a ko manje.
Svi su imali dovoljno jer su imali jedni druge.
Danas su kuće veće, sobe brojnije, frižideri puni, ali se često izgubi ono što je tada bilo najvažnije — toplina doma, iskren osmijeh, vrijeme provedeno zajedno.
Nekad smo imali malo, a osjećali se bogato.
Danas imamo mnogo, a duše često prazne.
Zato se sjeti, kad pogledaš staru sliku ili prođeš pored kuće u kojoj si odrastao — sjeti se mirisa djetinjstva, zvuka kiše po krovu, ručka uz smijeh i osjećaja da si voljen.
Jer tada je malo značilo mnogo. ❤️
