Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić za saff.ba
Allah, dž.š., objavio je u Kur’anu: ”O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od Vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovijedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.” (Tahrim, 6.)
Allahov Poslanik, s.a.v.s., u hadisu koji prenosi Enes ibn Malik, rekao je: ”Allah će svakog pastira, svakog čovjeka kome je nešto bilo povjereno na čuvanje pitati za taj emanet, je li ga sačuvao ili ga je izdao i upropastio. I pitat će svakog čovjeka za njegovu porodicu.” (En-Nesai, Ibn Hibban)
Šta je porodica?
Porodica se definiše kao osnovna društvena ćelija i kao jedna od najsloženijih, najstarijih i najtrajnijih društvenih grupa. Ona zahvata vrlo različite strane ljudskog života: biološku (ispunjenje emotivnih potreba, reprodukcija i dr.), socijalnu (odgoj i edukacija potomstva), ekonomsku (materijalno potpomaganje članova porodice), duhovnu (razvijanje moralnih vrijednosti bez kojih se čovjek ne može potvrditi kao istinska ličnost).
Porodica u islamu
U islamskim izvorima vrijednost porodice naglašava se direktno i indirektno. Tako se Allah u Kur’anu zaklinje ”ocem čovječanstva”, domaćinom i gospodarom prve porodice, Ademom, a.s., i njegovim potomstvom i kaže: ”I roditeljem i onim koga je rodio, – mi čovjeka stvaramo da se trudi.” (El-Beled, 3.)
Islamski autoriteti, poput: Katade, Dahaka, Mudžahida, Sufjana es-Sevrija, Seida ibn Džubejra, Hasana el-Basrija i drugih, kažu da se pod ”roditeljem” misli na Adema, a.s., a pod ”porodom”, na njegovo potomstvo. Izražavajući svoje slaganje sa ovim mišljenjem, Ibn Kesir u svom tefsiru, veli: ”Ovakvo mišljenje ima čvrstu osnovu, jer se Uzvišeni, prvo kune Mekkom, tj. gradom, a onda njezinim stanovnicima, tj. Ademom, a.s., i njegovim potomstvom.”
Allah, dž.š., zaklinje se u citiranim ajetima onim što predstavlja temelj postojanja i na taj način skreće se pažnja na vrijednost i važnost roditelja i djeteta, iz čega proizilazi i važnost porodice kao osnovne ćelije društva.
Zatim, neke kur’anske sure nazvane su imenima koja direktno ili indirektno upućuju na porodicu. Sura Ali Imran, nosi naziv po Imranovoj porodici, zatim sura En-Nisa – Žene, sura El-Ma’ida – Sofra, a sofra je jedno od osnovnih sredstava koje koristi porodica, – porodica se okupila oko sofre – kaže se u narodu. Sura El-Hudžurat – Sobe, i u njoj su spomenute sobe u kojima je živio Allahov Poslanik, s.a.v.s., sa svojim suprugama i djecom, sura El-Mudžadele – Rasprava, dobila je ime po muslimanki i njenom bračnom (porodičnom) slučaju, El-Mumtahina – Provjerena, odnosi se na provjeravanje žena koje su krenule na put hidžre ili su učinile hidžru u Medinu, a ta provjera je vezana za njihovo vjerovanje i bračne odnose sa muževima koji su ostali nevjernici.
Spominjući Ibrahimovu, a.s., porodicu, Kur’an, veli: “Allahova milost i Njegovi blagoslovi su na vama, obitelji vjerovjesničkoj.” (Hud, 73.) Ovo je selam i pozdrav od Allaha koji su prenijeli meleki kada su ušli u Ibrahimovu, a.s., kuću.
Zatim, u Kur’anu se riječ el-bejt – kuća, u različitim kontekstima spominje 65 puta, ali uglavnom je ona dom za porodicu, odnosno, mjesto gdje se rađa, odgaja i gradi porodica.
Velike kuće, a razorene porodice
Tema o porodici i odgoju djece uvijek je aktuelna i važna, a u našem vremenu posebno i to iz dva razloga. Prvo, zbog toga što je porodica prva destinacija u kojoj se razvija novi život, nova ljudska jedinka, u duhovnom, emotivnom, moralnom i kulturološkom smislu. Zbog toga ona mora uvijek biti snažna i postojana, i mora biti izgrađena na čvrstim temeljima i lijepom ahlaku i moralu, u suprotnom, loš odgoj će se negativno reflektirati na samog pojedinca, na porodicu, ali i na društvo u cjelini.
Drugi važan razlog jeste to što smo mi Bošnjaci, čija je kompletna tradicija i kultura protkana islamom koji je posebnu pažnju posvetio idealu skladne i zdrave porodice, nažalost, danas jako daleko od tog ideala i što se naša porodica uveliko urušava i nestaje.
U onoj mjeri u kojoj smo se, pod devizom slobode, emancipacije i općeg progresa, udaljavali od islama i njegovih uzvišenih principa, u toj mjeri gubili smo sebe, svoj identitet i svoje porodice.
Polahko ali sigurno utapali smo se u vode modernizma koji je utemeljen na bezboštvu i odrođavanju čovjeka od njegove prirode koju je Allah stvorio u najljepšem obliku, a koju su lažni bogovi u ljudskom obliku skoro potpuno unakazili.
I umjesto napretka, progresa, morala, istinske kulture i vrijednosti, u današnjem društvu caruje haos u svim segmentima života, pa i u porodici. To stanje najbolje je opisao jedan naš mudri savremenik kada je kazao: ”Danas imamo veće kuće, a manje porodice, više udobnosti, a manje vremena, više diploma, a manje zdravog razuma, više stručnjaka, ali više i problema, više medicine, ali manje zdravlja, imamo veće prihode, ali manje morala, moderne kuće, ali razorene porodice.”
Društvo koje ubija svoju djecu
Današnje porodice, tj. roditelji i društvo, učinili su duše naše omladine, svoje vlastite djece, robljem, prepustili su ih u kandže strastima koje ih razdiru i mučki ubijaju gore od krvoločnih zvijeri.
Savremena porodica suočava se sa planetarnim iskušenjima i problemima. Savremene pošasti: droge, alkohol, igre na sreću, mas-mediji i neprakticiranje vjere, produbljuju krizu koja ne bira i ne pita već samo razara i pustoši. Posebno je zabrinjavajuća činjenica da savremeno društvo, ne samo da toleriše, već i promoviše sve vrste razvrata i moralne nastranosti, poput homoseksualizma. Tako danas imamo na djelu afirmaciju ideje o uništenju prirodnog spola, a samim tim i prirodnog, klasičnog oblika porodice.
O tome se danas pišu knjige, izdaju posebni časopisi, snimaju filmovi, čak se pišu i pripremaju posebni udžbenici za djecu, a sve sa ciljem da se djeci od malena usadi netradicionalna i neprirodna orijentacija od rođenja.
Svi oni koji se protive takvim idejama, koji se protive toj moralnoj nastranosti sa strašnim posljedicama po čovjeka, po porodicu i društvo u cjelini, proglašavaju se ekstremnim homofobima koji mrze druge i drugačije i koji uskraćuju tuđa prava, što je notorna laž i podvala.
Naravno, ovdje se ne radi ni o kakvoj mržnji i diskriminaciji, već o javnom iznošenju stava i skretanju pažnje na opasnost homoseksualizma kao moralne nastranosti, koja ozbiljno prijeti da ugrozi i uruši temelje tradicionalne porodice kao osnovne ćelije društva i jedinog garanta trajanja i opstanka ljudske zajednice.
Zamislite da u jednoj državi kao što je naša imate 20 ili 30% homoseksualaca, ovo društvo bi nestalo vrlo brzo sa lica zemlje i zatro bi mu se svaki trag. Većina država u našem okruženju ima problem sa bijelom kugom iako je procenat homoseksualne populacije zanemarljiv, a šta bi se tek desilo da se taj broj poveća. Jer, djeca, mlade i nove generacije i naraštaji, nisu nikad bila niti će biti, plod homoseksualnog već heteroseksualnog odnosa i veze.
Nažalost, situaciju još više usložnjava i problem povećava činjenica da skoro niko iz javnog života (političari, medicinari, prosvjetni radnici, sociolozi, psiholozi i dr.), neće ili ne smije da govori o tome. Problem je što se homoseksualna prava u našoj, kao i u drugim državama, ucjenjivačkim i podsticajnim metodama pokušavaju implementirati, na način da homoseksualni lobiji preko Evropske unije i drugih društveno-političkih sistema moći, nameću, odnosno ucjenjuju države i društva da moraju prihvatiti homoseksualizam ako žele biti dio njihove zajednice.
Vrše se razni pritisci na ljude u našoj državi koji rade u javnim institucijama, ali se niko zbog tih ucjena i pritisaka ne smije usuditi da javno kaže bilo šta, jer mu odmah prijete žestokim sankcijama, degradiranjem i kompromitacijom u društvu.
Istovremeno, homoseksualci se promovišu uz velike sume novca i vrše ucjene i pritisak na obrazovni sistem u državi i po svako cijenu žele da njihova ideja uđe u obrazovne sadržaje.
Afirmacija porodice je društveni imperativ
Zbog svega navedenog, naša obaveza je govoriti o porodici i afirmirati porodične vrijednosti, jer je porodica posljednja utvrda i sigurno utočište na ovome svijetu, a naposljetku za porodicu će se odgovarati i na Sudnjem danu.
A porodici su neophodni otac i majka i njihova uloga je nezamjenjiva. Bez oca i majke nema ni porodice, očinska i majčinska ljubav su urođene i oni se kao takvi mogu brinuti o djeci, jer ih rađaju u prirodnom i legalnom braku i odgajaju kao nešto najdragocijenije.
Kad je riječ o porodici i odgoju djece, poseban naglasak stavlja se na ulogu žene kao majke. I pored niza dužnosti i obaveza koje se danas postavljaju pred ženu, ona nikako ne bi smjela zanemariti svoju primarnu ulogu majke i supruge. Žena mora biti svjesna da u njenom krilu rastu i sazrijevaju buduće generacije. Neko je dobro kazao: ”Žena svojom desnicom ljulja kolijevku svoga djeteta, a svojom ljevicom ostatak čovječanstva.”
Čovjeku kao roditelju, kao ocu i majci, urođena je ljubav, samilost i briga prema djeci. Roditelji su spremni da sve daju i žrtvuju za svoju djecu i da se nimalo ne kaju zbog toga i ne traže za to protuuslugu, posebno kada se radi o majčinoj ljubavi. Ko god je makar jedanput bio u porodilištu mogao je vidjeti prizor ljubavi majke prema djetetu. To je neopisiva radost i ljubav koja je prirodna, urođena, i da nije te prirode, tog majčinstva, život bi bio nemoguć.
Spominje se da je jedan od Allahovih poslanika vidio ženu koja je pekla somune na pećnici i držala dijete u krilu, i kad god bi koji somun stavila da se peče, poljubila bi svoje dijete. Čudio se tolikoj ljubavi i tolikoj samilosti, pa ga je Allah podučio da je rahmet i milost od Allaha, te da nema rahmeta u srcima majki i očeva ne bi uopće obraćali pažnju na djecu.
Poznata glumica Brižit Bardo, govoreći o svojoj karijeri, u jednom intervjuu, rekla je: ”Kada gledam svoje filmove pljujem na samu sebe i gasim televiziju. Kada vidim ženu sa mužem i djecom, pitam samu sebe, zašto je meni uskraćena ova blagodat. Možete da budete i bosonogi, ali da budete srećni. Zaista sam više puta bila na ivici da se ubijem. Imala sam sve, a bila sam nesrećna. Pravo je čudo da sam još živa.”
Snaga društva je u snazi porodice
Stoga kažemo da je snaga društva u snazi porodice. Napadom na porodicu napada se na ljudsko dostojanstvo, na sve ono što čovjek jeste.
Odbranimo li porodicu duhovno, moralno i ekonomski, odbranit ćemo državu i sve druge društvene vrijednosti. Porodični moral je danas ugrožen i napadnut sa svih strana, a kada nestane tog morala, porodica propada, a kada propadne porodica, i društvo je osuđeno na propast i nestanak.
Ulaganje koje sigurno donosi profit je ulaganje u porodicu, ulaganje u odgoj i podizanje mladih generacija. Ako tu ne ostvarimo dobit, svaka druga dobit je neznatna i nebitna i bez svrhe. Jer, kakva je to dobit ako čovjek ima milione, a rasturi porodicu. A onaj ko rasturi svoju porodicu, stradalnik je i na ovome i na budućem svijetu. Uzvišeni je u Kur’anu objavio: ”Reci: ‘Stradat će, uistinu, oni koji na Sudnjem danu izgube i sebe i porodice svoje. Eto, to je pravo stradanje!’” (Ez-Zumer, 15.)
