U Bosni i Hercegovini se već mjesecima vodi tiha, ali sve intenzivnija politička bitka u vezi s izmjenama Izbornog zakona, a kako se približava izborna 2026. godina, tenzije između političkih aktera dodatno se zaoštravaju. Posebno se to osjeti u redovima Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZ BiH), gdje vlada rastuća zabrinutost da bi se situacija iz prethodnih izbornih ciklusa mogla ponoviti, odnosno da bi bošnjačko biračko tijelo moglo ponovo izabrati člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda – kao što se to desilo sa Željkom Komšićem.
U tom svjetlu, politički diskurs u zemlji se sve više fokusira na pitanje legitimnog političkog predstavljanja konstitutivnih naroda, što je ideja koju najviše zagovara lider HDZ-a BiH Dragan Čović. Ipak, uprkos brojnim javnim apelima i pozivima na kompromis, među političkim akterima – posebno bošnjačkim strankama – ne vidi se spremnost da se postigne dogovor o ovom pitanju. Analitičari sve češće upozoravaju da vremena za dijalog ima sve manje, posebno jer se smatra da će izborna godina 2026. biti politički preosjetljiva da bi se ovakve teme uopšte stavljale na dnevni red.
Gostovanje profesora Envera Kazaza na RTV Herceg-Bosne, mediju koji se smatra bliskim HDZ-u BiH, izazvalo je posebnu pažnju javnosti. On je iznio stav da bi stranke Trojke trebale iskoristiti priliku i, čak po cijenu vlastitog političkog opstanka, postići dogovor s HDZ-om. Kazaz smatra da bi takav potez bio najvažniji politički čin od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, te upozorava da će, ukoliko se propusti ova prilika, BiH ući u fazu ubrzane političke i institucionalne erozije.
Međutim, politička realnost pokazuje da trenutno nema ozbiljnih naznaka da će do dogovora doći. HDZ-ove teze o blokadi institucija putem bošnjačkog Kluba naroda u Domu naroda i drugim mehanizmima, podržavaju i drugi analitičari iz politički bliskih krugova. Među njima je i Marko Lucović, koji tvrdi da bošnjačke stranke koriste institucionalne mehanizme kako bi sprečile svaku promjenu u načinu izbora članova Predsjedništva BiH.
Slične ocjene iznosi i docent Jakov Žižić s Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu. On primjećuje da se u bošnjačkoj političkoj javnosti promovira ideja jačanja države, što prema njegovim riječima uključuje izbor „patriotskih“ predstavnika iz reda Srba i Hrvata, koji zapravo odgovaraju interesima bošnjačke politike. U tom kontekstu sve češće se spominje ime Zlatka Miletića kao mogućeg kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva BiH nakon isteka Komšićevog mandata.
Prema Žižiću, Miletić se sve više udaljava od svoje stranke ZNG, dok lider stranke Damir Marijanović trenutno obavlja funkciju u jednom znanstvenom institutu u Hrvatskoj i nema ozbiljan politički kapacitet. Miletić, iako nema podršku kao Komšić, u trenutnom sistemu izbora članova Predsjedništva ipak može dobiti podršku značajnog dijela bošnjačkog biračkog tijela, što ga čini realnim kandidatom.
U međuvremenu, Lucović dodatno ističe kako bošnjačke stranke, uprkos deklarativnoj podršci odlukama Ustavnog suda BiH i Evropskog suda za ljudska prava, u praksi ne pokazuju spremnost da ih sprovedu. Prema njegovom mišljenju, trenutačno stanje jasno pokazuje da je politički dogovor o izmjenama Izbornog zakona blokiran, a otvoreno ostaje pitanje na koji način će država funkcionisati ukoliko se ovo pitanje ne riješi – bilo kroz model koji predlaže HDZ ili neki drugi kompromisni prijedlog.
Situacija na političkoj sceni BiH dodatno je usložnjena činjenicom da nijedna stranka ne želi snositi rizik koji bi potencijalni kompromis mogao donijeti na terenu. Pritom se sve češće uočava da politička retorika prelazi granice konstruktivnog dijaloga i prelazi u zonu optuživanja i traženja krivca za institucionalni zastoj, čime se dodatno udaljava mogućnost rješenja.
Ono što najviše zabrinjava jeste da vrijeme nezaustavljivo ističe, a rješenja nema na vidiku. Ako se politički lideri ne suoče s ovim izazovima hrabro i odgovorno, rizikuju da uđu u izbornu 2026. s istim nerešenim problemima koji godinama koče napredak zemlje. U takvom scenariju, umjesto reformi, građane BiH čeka još jedan izborni ciklus prepun podjela, retoričkih sukoba i institucionalnih blokada, dok će stvarni problemi – poput odliva stanovništva, ekonomske stagnacije i nedostatka evropskih integracija – ostati po strani.
Na kraju, sve ukazuje na to da će narednih nekoliko mjeseci biti presudni za političku sudbinu Bosne i Hercegovine. Hoće li stranke prevazići međusobne razlike i pronaći zajednički jezik za budućnost zemlje, ili će još jednom pokazati da partikularni interesi nadjačavaju državotvornu odgovornost – ostaje da se vidi. No jedno je sigurno: ako se ključno pitanje Izbornog zakona ne riješi uskoro, Bosnu i Hercegovinu čeka još dublja politička kriza, s nepredvidivim posljedicama za sve njene građane.
