Strahote genocida: Paralele između Srebrenice i Gaze
U svijetu koji često zaboravlja svoje mračne prošlosti, priče preživjelih ostaju važne kako bi se ukazalo na nepravde koje se ponavljaju. Kada Hotić, 81-godišnja preživjela iz Srebrenice, posmatra aktuelne događaje u Gazi i ne može se oteti osjećaju da je svijet ponovo svjedok strahota koje se često zaboravljaju. Rođena u Bosni, preživjela je genocid u Srebrenici gdje je izgubila svoje najmilije – muža, sina i braću. Njezine riječi odjekuju kao upozorenje, a njena iskustva su podsjetnik na to da prošlost nikada ne smije biti zaboravljena. Ona je živi primjer onoga što se dešava kada međunarodna zajednica ne reaguje na vrijeme, te nas njena priča poziva na preispitivanje vlastite odgovornosti prema ljudskim pravima.
Hotić, koja se danas zalaže za prava drugih žrtava, izjavila je: “Gledati ove slike iz Gaze vraća me u vrijeme kada sam gledala ubijanje, ugnjetavanje, gaženje.” Ona ističe kako su slike patnje, poput onih koje gledamo u Gazi, podsjećanje na strahote koje su se događale u Bosni tokom 1990-ih. Tim riječima, ona poziva međunarodnu zajednicu da se progovori i djeluje, jer šutnja nikada nije bila rješenje. Mnoge majke iz Srebrenice su se organizovale kako bi svijet obavijestile o istini o genocidu, a sada ona apelira na majke Gaze da učine isto. Sve ove žene, bez obzira na to iz koje zemlje dolaze, dijele zajednički cilj – pravdu za svoje najmilije i suprotstavljanje nepravdi.
Uloga svjedočenja i međunarodne odgovornosti
Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida, također upozorava na ponavljajuće obrasce nasilja. Prema njegovim riječima, fraza “nikad više” izgubila je svoje značenje u javnom diskursu. “Oni koji je izgovaraju to rade samo da bi zadovoljili svoje političke interese,” ističe Tahirović. On naglašava da međunarodne presude ne znače nužno da su društva naučila lekcije o pravdi i odgovornosti, jer se mnogi počinitelji i dalje osjećaju opravdano u svojim zločinima. U tom kontekstu, Tahirović proziva sve nas da se ne zadovoljimo samo riječima, već da tražimo konkretne akcije i promjene.
On također povlači paralelu između načina na koji su se zločini protiv ljudskog prava razvijali u Bosni i onih koji se dešavaju u Gazi. U oba slučaja, civilno stanovništvo trpi zbog odluka onih na vlasti. “U Gazi se danas sprovode slične metode pritiska na stanovništvo – uskraćivanje humanitarne pomoći, sistematsko uništavanje života,” ističe Tahirović. Tačnije, on upozorava da je to rezultat dugotrajnog ignorisanja stvarnih problema i potreba ljudi koji trpe. Preživjeli iz Srebrenice, poput Hotić, mogli bi poslužiti kao glasnogovornici za one koji su trenutno u opasnosti, jer njihova iskustva pružaju dragocjene uvide u to kako se suočiti s takvim situacijama.
Međunarodna zajednica i selektivna pravda
Za Tahirovića, međunarodna zajednica je ključni akter u sprečavanju ponovljenih tragedija poput Srebrenice i trenutnih događanja u Gazi. “Svaka zemlja koja je mogla nešto učiniti, a nije, treba da se srami,” naglašava on, pozivajući sve nas da se prisjetimo onih koji pate. Njegove riječi su jasne – neprihvatljivo je da se masovni zločini toleriraju zbog geopolitičkih interesa. U tom smislu, važno je istaknuti da međunarodne organizacije, poput UN-a, imaju obavezu da intervenišu kada se zloupotrebljavaju ljudska prava, a ne da se bave selektivnom pravdom, kako to često biva.
Upravo zbog toga, svjedočenja preživjelih, poput Kada Hotić, ne smiju ostati samo u okviru lokalnih zajednica. Njihova priča treba biti prenesena svijetu, da se osigura da se slične tragedije nikada više ne ponove. U tom smislu, sve oči bi trebale biti uprte u Gazu, gdje se svakodnevno odvijaju stravični događaji, ali i u Srebrenicu, gdje se sjećanje na prošlost ne smije zaboraviti. Mnogi aktivisti i organizacije, uključujući i Human Rights Watch, rade na podizanju svijesti o ovim pitanjima i pružanju podrške žrtvama, ali je potrebno još mnogo više truda da bi se postigla pravda.
Kada Hotić ističe kako borba protiv zaborava nije samo njen lični cilj, već i obaveza svih nas. “Neka vrište na svijet, jer on je ovo dozvolio,” poručuje ona, dajući glas onima čiji glasovi su često ignorisani. Ove riječi su poziv na akciju, poziv na budnost svih nas, kako bismo spriječili da se slične istorijske greške ponove. Možda je vrijeme da se međunarodna zajednica ujedini i preuzme odgovornost za zaštitu ljudskih prava, posebno u regijama pogođenim sukobima. Ova kolektivna odgovornost je ključna za izgradnju mira i osiguranje da se prošlost ne ponavlja.
Na kraju, moramo se prisjetiti da svijet mora biti svjestan svoje odgovornosti prema onima koji pate. Kako Kada Hotić tako i mnogi drugi preživjeli govore o svojim iskustvima, pozivajući nas da se sjetimo da ljudi nisu samo statistike, već živote ispunjene bolom, nadom i borbom za pravdu. Svaka priča preživjelih je posebna, ali sve one zajedno čine sliku o nepravdi koja se mora ispraviti. Za više informacija o genocidu i načinima kako se možemo angažovati, posjetite Genocide Watch i UN kako bismo zajedno radili na izgradnji pravednijeg svijeta.
