Svakim danom, kao kroz neku maglu i neko tmurno sivo jutro odlaze nam dragi insani, naše drage duše, naši najbliži i najmiliji…rodbina, prijatelji, poznanici.
Odlaze nam oni sa kojima smo se iskreno smijali, radovali, tugovali, plakali, koji su nam i kojima smo brisali suze sa lica…oni koje smo tako jako volili i koji su nas tako čisto i iskreno volili.
Ostaje jedna rupa u sjećanju, praznina u osjećajima,
ali ostaju i njihova lica, osmijesi, uspomene.
I eto ih opet…dođu nam često u naše misli, poput ljetnog povjetarca, onako tiho – nježno, dotaknu nam srce, prelete preko lica, poravnaju bore, opuste nas, nacrtaju osmijeh…sve tuge, boli i brige nestaju u tom trenutku.
Da, odlaze, odlaze poput maljušnih ptica, u siva maglovita neba, noseći sa sobom i dio nas, a ostavljajući i dio sebe u nama. Zato i jesu tu, uvijek tu sa nama, u našim srcima, u našim mislima…vidimo ih kad tražimo odgovor, kad nam treba pomoć, podstrek i utjeha.
Iako su odletjeli davno oni su još uvijek TU. Svaki dan ostavljaju nam znakove da je sa nama sve uredu i dobro, da nismo sami i da idemo DALJE i da živimo. Zato živimo s njima u nama, živimo te naše drage insane, spominjimo ih što više, milujmo ih i ljubimo našim riječima, postupcima i voljom da uspijemo u životu…da očuvamo i unaprijedimo ono što smo s njima uz Božiju pomoć sagradili i stekl. To će biti najveća zahvala što im možemo pokloniti i dati.
Kad ti se tako ti dragi insani ukradu i odlete u sivo tmurno nebo, tek tada nekako shvatiš koliko u životu male stvari mogu napraviti veliku razliku i koliko je bitno živjeti svaki dan, jer sve ono veliko što su oni uradili i ostavili nam, uradili su u danima i vremenu u kojima su živjeli sa nama, u običnim danima i vremenu kao što je ovo sada koje mi živimo, ali ga mi često ne znamo dovoljno koristiti i cijeniti.
Odlaze nam naši dragi insani, svakim danom sve više i više…svi mi polahko i nezaustavljivo odlazimo, premda toga jedva da smo svjesni, ali svijet se svakako ne završava ovdje, jer ovaj život je most za prijelaz u neviđenu ljepotu gdje ćemo sresti one koje volimo…!!!
Sado Halilović – glasbosanski.ba
