Diskriminacija po osnovu vjere u Općinskom sudu Tuzla: Izvještaj Komisije za slobodu vjere
U posljednje vrijeme, tema diskriminacije na osnovu vjere postaje sve aktuelnija u Bosni i Hercegovini, a posebno u kontekstu zapošljavanja. Na sjednici održanoj 22. novembra 2025. godine, Komisija za slobodu vjere Rijaseta Islamske zajednice u BiH razmatrala je ozbiljne navode koji se odnose na Općinski sud u Tuzli. Ovaj slučaj ne samo da ukazuje na potencijalne propuste u primjeni zakona, već i na šire društvene probleme vezane za ljudska prava i slobodu vjeroispovijesti. U društvu koje teži integraciji i međusobnom poštovanju, ovakve situacije dodatno podstiču rasprave o toleranciji i prihvatanju raznolikosti.
Prema izvještaju, Općinski sud je odbio zaposliti dvije kandidatkinje, Azru Okanović i Aidu Mustafić-Bošnjić, na poziciju daktilografkinja isključivo zbog toga što nose hidžab. Ova odluka je obrazložena tvrdnjom da je hidžab “smetnja” za prijem u radni odnos. Ovakva izjava izaziva zabrinutost i postavlja pitanje – da li je pravo na rad zaista podložno ograničenjima vezanim za vjerska uvjerenja? Ovaj slučaj ukazuje na širu potrebu za razmatranje prava manjinskih grupa u društvu, uključujući i pravo na izražavanje vjerskih identiteta u profesionalnom životu.
Analiza slučaja Azre Okanović
Posebno problematičan slučaj je Azra Okanović. Njena pozicija na konkursnoj listi bila je peta, što bi je, u skladu sa pravilima, automatski svrstalo među primljene kandidatkinje za pet dostupnih pozicija. Međutim, predsjednik Općinskog suda odlučio je zaposliti osobu koja je imala sedmi najbolji rezultat, uz obrazloženje da Azra ima vjersku “smetnju”. Ovakav pristup ne samo da se može smatrati diskriminatornim, već i suprotnim osnovnim principima pravičnosti u zapošljavanju. Postavlja se pitanje kako institucije koje bi trebale biti uzor poštovanja zakona same krše osnovna ljudska prava.
U svom obrazloženju, predsjednik suda naveo je da je “pokrivenost” Azre Okanović vjerski simbol koji predstavlja obavezu muslimanki. Ova izjava, osim što je prožeta diskriminacijom, ukazuje na nesposobnost institucija da prepoznaju i poštuju ljudska prava. Primjetno je da se ovakva retorika često koristi kao izgovor za diskriminaciju, a ne kao legitiman argument. Komisija za slobodu vjere je takvo ponašanje ocijenila kao ozbiljno kršenje prava na rad i pravila o zabrani diskriminacije. Važno je napomenuti da je ovakva praksa, nažalost, postala sve češća u različitim segmentima društva, što dodatno naglašava potrebu za pravnom i institucionalnom reformom.
Reakcija Rijaseta i pravni kontekst
Rijaset Islamske zajednice u BiH oštro je osudio ovakvu praksu, naglašavajući da je ona u potpunosti suprotna međunarodnim standardima zaštite ljudskih prava. U saopćenju se ističe da ovakvi postupci predstavljaju svjesno zaobilaženje zakonskih normi i međunarodnih dokumenata koji garantuju slobodu vjeroispovijesti i pravo na rad. Ustav BiH jasno propisuje obavezu vlasti da osiguraju najviše standarde zaštite ljudskih prava, a ovakvi slučajevi jasno pokazuju da je potrebno hitno revidirati i unaprijediti pristup ovim pitanjima. Posebno je važno napomenuti da nepoštivanje ovih prava ne utiče samo na pojedince, već i na širu zajednicu, jer stvara klimu nepovjerenja i straha.
Komisija za slobodu vjere također naglašava da očekuje hitnu reakciju nadležnih vlasti kako bi se ispravila ova nepravda. Potrebno je raditi na jačanju pravnog okvira i osigurati da sve institucije poštuju prava svih građana, bez obzira na njihovu vjeroispovijest. Samo na taj način može se ostvariti pravično i inkluzivno društvo koje poštuje različitosti. Kontekstualno, važno je pomenuti da su slični slučajevi zabilježeni i u drugim državama, pa je važno učiti iz međunarodnih praksi i implementirati efikasne mjere zaštite prava.
Zaključak i poziv na akciju
Slučaj Azre Okanović i Aide Mustafić-Bošnjić predstavlja alarmantnu situaciju koja poziva na hitnu akciju. U svijetu koji teži jednakosti i pravdi, ovakvi incidenti ne smiju biti tolerisani. Svi smo odgovorni da se borimo protiv diskriminacije i osiguramo da svi građani imaju jednake mogućnosti za zapošljavanje, bez obzira na svoja vjerska uvjerenja. Ovaj slučaj ne bi trebao biti izolovan, već bi trebao poslužiti kao osnova za širu diskusiju o pravima manjinskih grupa i važnosti njihovog uključivanja u sve aspekte društvenog života.
U ovom kontekstu, važno je da se poduzmu konkretne mjere za obezbjeđenje prava na rad i zaštitu slobode vjere. To uključuje edukaciju zaposlenih u javnom sektoru o ljudskim pravima, kao i razvijanje politika koje će osigurati jednak pristup svim građanima. Potrebno je osnažiti nevladine organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava i osigurati da imaju pristup relevantnim informacijama i resursima. Samo tako možemo izgraditi društvo koje se temelji na pravdi, poštovanju i ravnopravnosti, gdje će svaka osoba, bez obzira na svoj vjerski identitet, imati pravo na dostojanstven život i rad.
