Sedžda je moj spas, neka bude i tvoj
Dolazim iz porodice u kojoj se baš i ne praktikuje toliko vjera. Nekako, samo se mjesec ramazan poštovao, Bajrami, i nisam toliko znala o našoj vjeri. Pred kraj srednje škole moje odrastanje se svelo na izlaske, neprikladno oblačenje, alkohol i drogu, nažalost. Imala sam nekoliko drugarica i drugova sa kojima sam bila nerazdvojna. Dugo smo vremena bili ekipa, svaki dan zajedno, jeli, pili, izlazili. Nama je to bilo sasvim normalno, četiri godine svakodnevnice… Alkohol mi se nikad nije sviđao, ali sam ga pila čisto da se “isplačem”, kao pomaže mi da budem bolje. Trava, speed, adrenalin… stvarno nisam znala koliko propadam sve dublje i dublje. Tu i tamo bih se sjetila Allaha, spomenula Ga.
Sve sam bila zanemarila, a najviše me duša boli za roditeljima što sam bila takva, što sam im se odupirala, sa ocem se i češće svađala. Ne mogu opisati tu mržnju i hladnoću koju sam osjećala u tim trenucima, taj otpor svome ocu, te izgovorene riječi.
Nakon četiri godine hodanja, dolazi i moja udaja, hvala dragom Allahu, i to me je nekako i smirilo koliko-toliko, da počnem da više razmišljam o životu. Muž je prestao već odavno sa svim porocima, a ja sam nastavila i dalje da konzumiram samo marihuanu, baš i više nije djelovalo toliko na mene, čak mi je i smetala, jednostavno počela sam da budem previše agresivna, odbojna prema voljenim osobama, imala sam osjećaj da ludim i da moje tijelo neko kontroliše.
Odselila sam se sa mužem u drugi grad misleći da će biti bolje za nas, nisam više mogla podnijeti ljude oko sebe, nisam bila svjesna sebe i onoga u šta sam se zapravo pretvorila. Muž je radio u inostranstvu tako da sam ja ostajala sama. Počela sam i ja raditi, ali ne dugo, nisam bila dobro, sve gora i gora, doslovno sam ludjela, moje tijelo, moj mozak neko posjeduje, neko još živi u meni. Bila sam ubijeđena da me neko prati, nikoga nisam mogla gledati, sve sam prezirala.
Kada bih se natjerala da odem kod svojih, bilo bi mi bolje nekoliko sati i onda bi opet došlo do svađe. Jedno vrijeme nisam mogla biti sama u stanu, samo sam plakala, same suze, totalna depresija. Tu se dešava i jedan lijep dio mog života i iskreno olakšavajući kada dobijam malu mačku i moja samoća postaje podnošljivija. Moj muž je bio moja “meta” za napadanje, konstatno svaki dan. Sad sam dobro, sad loše i tako je bilo danima, mjesecima. Toliku sam mržnju osjećala prema njemu, jedva sam čekala da dođe sa posla da mi se javi da ga ja napadam. Dosta sam plakala, nije mi bilo jasno zašto to radim, šta mi se dešava, pa on je moja ljubav, moj muž… Hvala dragom Allahu pa mu je dao sabur da sve to prođe sa mnom.
Dolazi taj period kad već nisam mogla više. I moji su već odavno primjetili da se nešto dešava sa mnom, ali ja nikad nisam dala da se priča na tu temu. Nisam mogla nikome reći kako se osjećam, bila sam toliko zatvorena u sebe da nisam mogla progovoriti. Više sam puta htjela da uzmem abdest, da klanjam, krenem, zaboravim gdje sam i zbog čega krenula. Hvatao me neki strah pri pomisli da pustim sebi neku suru jer tada nisam imala ni Kur’an kod sebe i sve sutra ću…
Jedne noći, oko dva-tri, ustajem naglo, osjetim neko je tu. Od straha izađem na terasu, tad sam pušila, ni sama ne znam kako sam ispušila nekoliko cigareta u kratkom vremenskom periodu. Tu dolaze misli o samoubistvu i krenem da se bacim sa trećeg sprata, vratim se… haos u glavi… Još ne mogu da vratim film zbog čega sam uopće krenula da naudim sebi. Sjednem, zovem sve redom, niko se ne javlja osim jedne bivše drugarice i njoj tad sve ispričam… Sutradan po prvi put zovem mamu da dođe po mene jer ludim. Odlazim kod svojih i ostajem, ne vraćam se više, ne smijem.
Eh, sad ne znam šta je gore: ili to dosad što mi se izdešavalo ili ono što slijedi…
Majka kao majka, vidi da se nešto baš loše dešava njenom djetetu i odlučuje da idemo na učenje rukje. Sjećam se dobro svojih riječi kad smo krenuli: “Mama, ili sam luda ili u meni stvarno neko živi.” Od tog dana nastupa moja borba i borba moje porodice. Reakcije odmah pokazane na prvoj rukji, o tome ne mogu pisati jer je stvarno teško. Dobila sam snage da se borim i sama kod kuće, počela sam, uz pomoć Allaha, pa onda moje jedne i jedine heroine, da klanjam jer nisam mogla sama čak ni abdest uzeti. Spavala sam sa mamom u zagrljaju kao malo dijete, od straha ništa nisam smjela sama, ali hvala Allahu što je mojoj majci dao toliko snage i sabura da izdrži to sve sa mnom. I tako je to trajalo nekoliko sedmica, trudila sam se svaki namaz klanjati, ali još uvijek me je obuzimala jaka agresivnost.
Zadnja rukja, ja stojim na nogama. Niko sretniji od mene, ja stojim na nogama, nikakav napad, ništa. Odlazim sa svojim mužem van zemlje, počinjemo novi život, okrećemo se vjeri. Hvala Allahu, naišla sam na video našeg cijenjenog prof. Elvedina Pezića, da ga dragi Allah nagradi na oba svijeta. Slušajući njega i čitajući Kur’an, shvatam koliko je naša vjera lijepa i koji sam smiraj pronašla. Allah nas je počastio i jednom prelijepom kćerkicom. Imala sam jaku želju za hidžabom, duže vrijeme razmišljala sam i konačno, elhamdulilah, tačno nakon godinu dana stavljam svoju krunu na glavu i onako sva ponosna izlazim napolje. Tu sam imala i veliku podršku svoga muža, da mi ga dragi Allah nagradi.
To je nekako moja ukratko ispričana životna priča. Put nije lahak, ali sve je Allahova odredba, sve je kako Allah da, na nama je da saburamo, trudimo se i da svaki dan učimo nešto novo o jedinoj istinskoj vjeri. Ne prođe nijedan dan, a da se ne sjetim tog perioda, i trudim se klanjati svaki namaz. Iznova čitam Kur’an, pokušavam sa razumijevanjem, jednostavno sve uz Allahovu pomoć.
Moj život se dosta promijenio u kratkom vremenskom periodu, elhamdulillah, nisam ni sanjala da mi se može takvo nešto desiti i da će se moj način života ovako na jedan prelijep način promijeniti.
Sedžda je moj spas, neka bude i tvoj. n-um
