U selu Džakule, u staroj i oronuloj kući staroj preko 200 godina, žive majka Džehva i njena kćerka Rabija. Njihov život je svakodnevnica puna izazova, boli i neizvjesnosti.
Džehva je teško bolesna, s bolovima u nogama i koljenima, gotovo nepokretna. Njeno zdravstveno stanje dodatno otežava činjenica da je operisala oko i više ne vidi na lijevo oko. S njom živi najmlađa kćerka Rabija, osoba s invaliditetom, kojoj je svaka kretnja borba. Većinu dana provode sjedeći – jer Rabija ne može hodati, ne može samostalno otići do WC-a, često pada, i do sada je tri puta završavala u bolnici. Ruke su joj otekle, a bol u njima svakim danom sve je jača.
“Imam još tri kćerke, ali živim s ovom najmlađom. Ni ona ni ja ne možemo raditi. Živimo od njene socijalne pomoći, 200 maraka mjesečno. Niti imam penziju od rahmetli muža, niti neku drugu pomoć. Nekada pomognu i druge kćerke, ali i one teško žive. Imam sedmero unučadi i dva praunuka – svi su zauzeti svojim životima. Nema naroda, niko ne dolazi, niko ne pomaže. Najviše bi nam značilo da barem kupatilo napravimo, da Rabija ima gdje i kako obaviti osnovne potrebe”, kazuje tiho Džehva.
Njihov dom prokišnjava, nema adekvatnog krova, nema grijanja, ni osnovnih uslova za život. Kupatilo je gotovo neupotrebljivo, a higijenski uslovi su veoma loši – što dodatno ugrožava zdravlje obje žene. Njihov život je svjedočanstvo tihe patnje, zaboravljenih ljudi koji nemaju kome da se obrate.
Džehva i Rabija trebaju pomoć dobrih ljudi. Trebaju topli dom, funkcionalno kupatilo, hranu, lijekove – ali najviše od svega, trebaju osjećaj da nisu same.
Ako možete pomoći – bilo novčano, građevinskim materijalom ili dijeljenjem ove priče – učinit ćete veliku stvar. I malo je nekome mnogo prenosi hayat
Pokažimo da i dalje ima ljudskosti.
