Ubistvo Save Čolića: Tragedija koja potresa Banjaluku
Ubistvo Save Čolića>, koje se dogodilo 5. maja ove godine u Banjoj Luci, ostavilo je dubok trag u srcima svih onih koji su ga poznavali. Ova tragična događaja, koja se odigrala u blizini centra grada, odvijala se u po bijela dana, a 22 ispaljena metka iz automatske puške zadaju neizbrisiv bol porodici i prijateljima. Mnogi se pitaju kako je moguće da se ovakvi zločini dešavaju usred grada, a da pravda izgleda tako daleko. Tragedija Save Čolića nije samo individualna tragedija, već i odraz jednog sistema koji se, čini se, suočava s ozbiljnim problemima u održavanju sigurnosti svojih građana.
Otac ubijenog, Nebojša Čolić>, izražava duboku tugu i razočaranje. Njegov život se izmijenio iz korijena. „Savo je bio moj jedini sin. Šestog maja nam je trebala biti slava. Umjesto toga, svake večeri palim svijeće za svog mrtvog sina“, priznaje Nebojša. Ova izjava odražava dubinu njegove boli i gubitka. Gubitak djeteta ne može se opisati riječima, a otac se svakodnevno suočava s tugom i osjećajem bespomoćnosti. U njegovom srcu, praznina koju je ostavio Savo nikada neće biti ispunjena. Njegovi prijatelji i poznanici često ga posjećuju, ali to ne može zamijeniti prisustvo njegovog sina. Savo je bio izvor sreće, i svaki dan bez njega je dodatni udarac za Nebojšu.
Pravni sistem i pravda
Presuda koja je uslijedila nakon hapšenja Jovice Đermanovića>, koji je priznao krivicu, dodatno je razbjesnila Nebojšu. Đermanović je osuđen na sedam i po godina zatvora, što uključuje sedam godina za ubistvo i osam mjeseci zbog posjedovanja automatske puške. Ova presuda je posljedica sporazuma o priznanju krivice, što je bilo dodatno ponižavajuće za porodicu Čolić. „Ovaj sistem je nakaradan. Kao otac žrtve, nisam imao priliku da iznesem svoje mišljenje u sudu“, kaže Nebojša, naglašavajući osjećaj nepravde i nemoći. Mnogi pravni stručnjaci također komentiraju da ovakve presude postavljaju opasne presedane, jer umanjuju ozbiljnost zločina i mogu stvoriti osjećaj da su život i sigurnost građana na drugom mjestu.
Ubistvo se dogodilo na parkingu, u trenutku kada su ljudi prolazili i svjedočili ovoj strašnoj sceni. Nebojša se pita kako je moguće da neko ispaljuje 22 metka među ljudima i da za to dobije tako blagu kaznu. „Da se to desilo na svadbi, kaznili bi ga više. Ova kazna nije proporcionalna zločinu“, dodaje Nebojša, očigledno frustriran pravnom situacijom. Njegova bol dolazi iz osjećaja da pravda ne funkcionira kako bi trebala. Ovaj slučaj nije izolovan i postavlja važna pitanja o stanju pravde i sigurnosti u cijeloj zajednici.
Porodična tragedija
Osim što se suočava s tugom, Nebojša također mora brinuti o svojoj porodici. Njegove tri kćerke i unuče postali su njegovo svjetlo u tami, ali ga svakodnevno podsjećaju na gubitak. „Ja više ne postojim. Volio bih da sam legao kraj njega. Ispadam kukavica pred vlastitim sinom“, iskreno priznaje Nebojša. Njegova borba sa tugom postaje još teža s svakim danom, a sjećanja na Savu ga ne ispuštaju iz kandži bola. Svaka sitnica, bilo da je to miris omiljenog jela koje je Savo volio ili pjesma koja ga podseća na njega, postaje dodatni težak teret. Nebojša se bori ne samo sa svojim emocijama, već i sa svakodnevnim izazovima, kao što su briga o finansijama i pokušaj da zadrži porodicu na okupu u ovim teškim vremenima.
U potrazi za pravdom, Nebojša najavljuje odlazak u SIPU i Sud BiH, gdje planira iznijeti sve dokaze o svom slučaju. „Nemam više šta da vjerujem ovom sistemu. Kada vidite da se tužilac dogovorio na minimum, šta da očekujete?“, pita se Nebojša, naglašavajući razočaranje koje osjeća prema pravnom sistemu Republike Srpske. Njegova borba nije samo za pravdu za svog sina, već i za pravičniji sistem za sve građane. U društvu gdje se osjećaj sigurnosti udaljava, svaki pokušaj da se izbori za pravdu dodatno osnažuje njegovu odlučnost da se bori protiv nepravde koja ga okružuje.
Poruka društvu
Jedno od najvažnijih pitanja koja se postavljaju nakon ovakve presude je kakvu poruku ona šalje društvu. Kako roditelji i građani mogu osjećati sigurnost kada znaju da pravda može biti tako površna? Nebojša se pita: „Kakvu poruku ovakva presuda šalje onima koji su spremni povući obarač usred dana?“ Njegova pitanja ostaju bez odgovora, a tuga koju nosi postaje teret koji je teško nositi. Država ima odgovornost da zaštiti svoje građane, a ovakve presude, koje ne oslikavaju težinu zločina, samo dodatno potkopavaju povjerenje u institucije. U društvu koje se suočava s porastom nasilja, potrebna su hitna i efikasna rješenja kako bi se osiguralo da pravda bude pravična i dostupna svima.
Ova tragedija nije samo priča o jednom ubistvu, već i priča o borbi za pravdu, gubitku i snazi porodice koja se ne predaje. Nebojša Čolić, iako slomljen tugom, nastavlja tražiti pravdu, ne samo za svog sina, već i za sve one koji su izgubili svoje voljene na sličan način. Njegova borba je simbol otpora protiv nepravde koja često prolazi neopaženo. U vremenu kada se čini da su građani izgubili vjeru u pravosudni sistem, Nebojšina hrabrost može poslužiti kao inspiracija za sve nas da se borimo za bolje društvo, gdje će pravda zaista biti jednaka za sve.
