U vremenu sve dubljih političkih kriza i polarizacija na Balkanu, studentski pokret u Srbiji izrasta u simbol nade za demokratske promjene. U središtu najnovijih političkih previranja nalaze se studentske demonstracije koje su izbile nakon tragičnog incidenta na željezničkoj stanici u Novom Sadu, kada je poginulo 16 ljudi. Ovaj događaj je probudio neviđeni građanski bunt, koji se ubrzo pretvorio u svakodnevne proteste protiv režima Aleksandra Vučića. Ključnu ulogu u podršci studentima odigrali su pojedini opozicioni lideri, a naročito Srđan Milivojević, predsjednik Demokratske stranke, koji je sve resurse stranke stavio na raspolaganje studentskom pokretu.
Ovakav pristup izazvao je brojne kontroverze i napade, naročito iz redova režimskih političkih struktura i njihovih saveznika, uključujući i SNSD Milorada Dodika. Posebno se istakao Radovan Kovačević, koji je žestoko kritikovao Milivojevića zbog njegovih stavova o Vučiću i njegovoj odgovornosti za krizu u Bosni i Hercegovini. Međutim, iz Švicarske se oglasio Boban Bogdanović, politički disident koji je morao napustiti Srbiju zbog prijetnji smrću, jasno poručujući da odbrana demokratije prevazilazi političke boje i postaje pitanje moralnog izbora.
Bogdanović ističe da je ideja o nezavisnoj studentskoj listi bez upliva političkih stranaka pokrenuta još ranije, zajedno s profesorom Ivanom Videnovićem. Ta inicijativa naišla je na otpor pro-ruski orijentisanih političkih snaga predvođenih Draganom Đilasom, koje su pokušale da ugase ovu nezavisnu inicijativu stvaranjem tzv. “zajedničkog opozicionog bloka”. Prema Bogdanoviću, taj potez predstavlja apsurdno političko kalkulisanje, koje je daleko od stvarne borbe za slobodu i demokratski poredak.
On posebno kritikuje manje političke figure poput Zdravka Ponoša, Miroslava Aleksića i Savo Manojlovića, koje naziva mediokritetima bez vizije i kapaciteta. Njihove inicijative za prelaznu vladu bez izbora vidi kao neozbiljne i opasne, jer ignorišu osnovne demokratske principe.
Studenti, prema Bogdanoviću, predstavljaju dostojanstvenu i osviješćenu Srbiju i samo uz njihovu snagu i podršku iskrenih demokratskih snaga može se oboriti autoritarni režim. On otvoreno podržava Milivojevića, čija je strategija utemeljena na davanju stvarne moći građanskom otporu, a ne kompromisima sa kompromitovanim političarima.
U kontekstu sve veće podrške koju studenti dobivaju iz akademske i pravne zajednice, Bogdanović naglašava nekoliko ključnih imena:
-
Profesor Ivan Videnović
-
Advokat Aleksandar Olenik
-
Advokat Čedomir Stojković
Dok prva dvojica, prema njegovim riječima, dosljedno zastupaju evropske vrijednosti, pomirenje i priznanje zločina, Stojkovića opisuje kao opskurnu figuru čija retorika više šteti nego koristi. On ga naziva karikaturom evroatlantskih ideja, optužujući ga za parazitiranje pod plaštom zapadnjaštva, što je – kako kaže – samo drugi oblik političkog oportunizma.
Bogdanović ne štedi ni Milorada Dodika, kojeg opisuje kao glavnog neprijatelja evropske budućnosti regiona i pokretača novih etničkih tenzija. Podsjeća da je Dodik nekada sarađivao s pro-ruskim političarima u Srbiji, ali da sada bez zadrške igra ulogu destabilizatora na Balkanu.
U zaključku, Bogdanović se osvrće i na Vučićev nedavni put u Sjedinjene Američke Države, koji je prekinut iznenadnim povratkom u Srbiju. Taj čin tumači kao simbolični kraj Vučićeve vanjskopolitičke lažno neutralne politike, ističući da je Zapad, posebno SAD, izgubio povjerenje u njega. On upozorava da Srbija više ne može “sjediti na dvije stolice” – podržavati Putinov režim, a istovremeno očekivati ulazak u Evropsku uniju.
Bogdanović najavljuje i konkretne poteze:
-
Predložiti će Kaji Kallas suspenziju Srbije s evropskog puta,
-
Zahtijevati uvođenje sankcija,
-
Zabraniti trgovinske odnose i
-
Ograničiti pristup evropskom vazdušnom prostoru.
Poruka je jasna: Srbija mora birati između prošlosti i budućnosti, između iluzije moći i stvarne slobode. Studentima se, tvrdi Bogdanović, mora dati šansa da budu nosioci promjena, bez uplitanja kompromitovanih političkih elita, jer samo tako zemlja može krenuti putem istine, pravde i integracije u zapadni svijet.
Treba li Srbija uvesti dodatne mjere protiv političkog uticaja iz Moskve kako bi ubrzala evropski put?
Na kraju, ono što se danas dešava u Srbiji i šire, nije samo trenutni politički sukob – to je prekretnica civilizacijskih vrijednosti. Bitka između autoritarizma i demokratije dobila je novo lice kroz pokret mladih, obrazovanih i hrabrih građana koji odbijaju da budu taoci prošlosti. Studentska lista bez partijskog upliva postaje više od izbornog eksperimenta – ona je simbol nove generacije koja odbacuje manipulaciju, nacionalizam i političku korupciju. Ako sadašnja opozicija i građani Srbije ne prepoznaju značaj ove borbe i ne stanu jasno i nedvosmisleno iza nje, propuštaju jedinstvenu priliku da vrate dostojanstvo zemlji i osiguraju miran, stabilan i evropski Balkan za sve buduće naraštaje.
