Prošle godine, na izjavu Milorada Dodika da se “nošenje mahrame plaća”, stigao je neočekivan, ali izuzetno dostojanstven odgovor jedne pokrivene djevojke.
– “Na izjavu Milorada Dodika kako je opće poznato da se nošenje mahrame plaća mogu samo reći da je istina ono što je rekao! Naravno da plaćamo svoje mahrame – neka košta 5 KM, neka 10 KM, a nekad, kad se uspije šta zaraditi, kupi se i skuplja. Svoje mahrame nosimo jer nas je Allah, dž.š., na to zadužio, i mogu reći da sam ponosna na sebe unatoč svim napadima. Mahrama je i dalje simbol ove države!”
Ovaj odgovor nije bio samo lična odbrana – bio je i jasna poruka o dostojanstvu, vjeri i ponosu.
A možda najbolji način da se razumije suština pokrivanja leži u kratkoj priči koju je djevojka podijelila:
Jedan Britanac upitao je mudraca:
– “Zašto kod vas u islamu nije dozvoljeno da se muškarci rukuju sa ženama? Zar to nije neobično?”
Mudrac mu odgovori pitanjem:
– “Možeš li se ti rukovati sa kraljicom Elizabethom?”
Britanac reče:
– “Naravno da ne. Samo određene osobe imaju tu čast.”
Mudrac se nasmiješio i rekao:
– “E vidiš, naše žene su kraljice, a kraljice se ne rukuju sa nepoznatim muškarcima.”
Britanac ga zatim upita:
– “A zašto vaše djevojke pokrivaju svoje tijelo i kosu? Zar to nije diskriminacija i zlostavljanje?”
Mudrac je izvadio dvije čokoladne bombone – jednu je odmotao, a drugu ostavio u omotu. Obje je bacio na prašnjav pod i upitao:
– “Koju bi od ove dvije bombone uzeo?”
Britanac bez razmišljanja reče:
– “Ovu u omotu, naravno.”
Mudrac tada mirno zaključi:
– “Eto, tako mi vidimo naše žene.”
