Životna priča Tamarе Filipović Bukvić, Beograđanke koja se udala za muslimana Almira, izazvala je veliku pažnju širom regije, naročito na društvenim mrežama. Njena odluka da se uda za čovjeka druge vjere i preseli u Bosnu i Hercegovinu nije ostala neopažena, ali umjesto podrške, dočekali su je brojni negativni komentari i osude. Ipak, Tamara je odlučna da ljubav i međusobno poštovanje stavi ispred društvenih predrasuda, pokazujući kako se istinska veza može održati i uprkos religijskim razlikama.
Njihov brak je formalizovan isključivo putem građanskog vjenčanja, bez uključivanja bilo kakvog vjerskog obreda, što je bila njihova zajednička i promišljena odluka. Iako je Tamara pravoslavne vjeroispovijesti i religija joj mnogo znači, nije imala potrebu da se vjenčanje odvija u crkvi. U jednom od njenih videozapisa koje objavljuje na TikToku, opisala je kako je željela da sa svojom sestrom, koja joj je bila i kuma, posjeti pravoslavnu crkvu kako bi se zahvalila Bogu na svemu što ima. Neočekivano, njen suprug Almir, zajedno sa nekoliko svojih prijatelja muslimana, odlučio je da joj se pridruži u toj posjeti. Za Tamaru je taj čin bio više od samog prisustva – bio je to simbol poštovanja, prihvatanja i ljubavi. Kako kaže, bilo je to jedno od najposebnijih trenutaka u njenom životu.
No, i pored tih lijepih gestova, njihova priča naišla je na brojne negativne reakcije. Mnogi komentari na društvenim mrežama bili su ispunjeni osudom i nerazumijevanjem. Među najčešćim optužbama bili su izrazi poput:
-
„Izdala si svoj rod i vjeru“
-
„Ovo je islam, seko, dijete će biti naše vjere“
-
„Kajaćeš se jednog dana“
Ipak, Tamara je ostala čvrsta u svojoj odluci i jasna u svojim stavovima. Smatra da ljubav nema granica ni religijskih okvira, i da su najvažnije vrijednosti u braku: poštovanje, prihvatanje i međusobna podrška. U jednoj od svojih objava naglasila je: „Najvažnije je da pronađete osobu koja vas voli, poštuje i prihvata takve kakvi jeste. Sve drugo je nebitno.”
Ona je ujedno istakla i važnu poruku o tome šta znači pravo vjersko uvjerenje. Po njenim riječima, istinska religija nikada ne smije biti sredstvo prisile. Osobe koje zaista vjeruju u Boga, neće tražiti da neko potpiše nešto protiv svoje volje niti će nametati odgoj djece na način koji nije slobodno izabran. Prema njenim riječima, ono što je zaista važno jeste da dijete postane dobar i empatičan čovjek. Ako ono sutra odluči da ide u crkvu, džamiju ili neko treće mjesto – to mora biti njegova lična odluka.
Njen stav prema vjerskom odgoju djece može se sažeti u nekoliko ključnih tačaka:
-
Vjera nije prisila, već izbor.
-
Djeca zaslužuju slobodu u razvijanju vlastitih uvjerenja.
-
Cilj odgoja treba biti dobar karakter, a ne puko vjersko opredjeljenje.
Uprkos kritikama, Tamara nije bila sama. Mnogi su joj uputili riječi podrške, naročito oni koji i sami žive u mješovitim brakovima. Javljali su se ljudi koji su već decenijama u takvim zajednicama, navodeći da njihova djeca rastu s poštovanjem prema obje religije. Neki su napisali:
-
„Isto sam u mješovitom braku već 20 godina. Djeca poštuju obje vjere.”
-
„Ti znaš šta su prave vrijednosti.”
-
„Ljubav ne treba imati granice.”
Ovi komentari pokazuju da još uvijek postoji značajan broj ljudi koji vjeruju u ljubav kao most koji spaja različitosti, a ne kao razlog za podjele.
Na kraju, Tamara i Almir su dokaz da je moguće stvoriti harmoničan i zdrav brak i onda kada dolazimo iz različitih vjerskih i kulturnih sredina. „Neće mene vjera udaljiti od ljudi koje volim. Vjera me uči da ih volim još više”, zaključuje Tamara, ostavljajući jasnu poruku da vjera ne smije biti granica, već most među ljudima.
Njihova priča, iako ispunjena izazovima, predstavlja snažan podsjetnik da istinska ljubav prevazilazi granice koje društvo često postavlja. U vremenu podjela i netrpeljivosti, primjeri poput Tamarinog i Almirovog braka pokazuju koliko su tolerancija, razumijevanje i međusobno poštovanje neophodni – ne samo u privatnim odnosima, već i u društvu u cjelini.
