Fehlingerova ofanziva otvorila raspravu o Dejtonu, blokadama i budućnosti Bosne i Hercegovine
Austrijski ekonomista i politički analitičar Günther Fehlinger posljednjih dana privlači sve više pažnje javnosti na društvenim mrežama, ali i u političkim krugovima širom regije, nakon što je pokrenuo oštru kampanju protiv etničkih blokada, negiranja genocida i veličanja presuđenih ratnih zločinaca. Njegovi istupi izazvali su burne reakcije u entitetu RS, ali i u Beogradu, gdje su ga pojedini političari i mediji dočekali s otvorenim neprijateljstvom.
Ono što je posebno zanimljivo jeste činjenica da je jedan javni nastup iz Beča uspio u vrlo kratkom roku uzdrmati i vlast i opoziciju, pokazujući koliko su teme iz ratne prošlosti, ustavnih blokada i odnosa prema međunarodnoj zajednici i dalje duboko prisutne u političkom životu Bosne i Hercegovine.
Fehlinger, koji je najavio i mogućnost kandidature za predsjednika Austrije, nije se zadržao na općim porukama o potrebi stabilnosti, nego je iznio konkretne političke prijedloge koji su odmah izazvali pažnju. Njegov plan podrazumijeva potpuno ukidanje entiteta i novu teritorijalnu organizaciju Bosne i Hercegovine kroz deset regija.
Takva ideja, bez obzira na to koliko u ovom trenutku djelovala nerealno ili politički neizvodivo, otvorila je pitanje koje se u BiH godinama izbjegava: da li postojeći dejtonski model zaista omogućava funkcionalnu državu ili je, kako tvrdi Fehlinger, postao mehanizam trajne blokade i političke paralize.
U svojim objavama Fehlinger insistira da Dejtonski mirovni sporazum iz 1995. godine jeste zaustavio rat, ali da nije predviđen kao vječni okvir koji društvo treba držati u stanju institucionalne ukočenosti. Prema njegovom tumačenju, postdejtonska arhitektura države omogućila je previše prostora za ucjene, etničke veto mehanizme i političke opstrukcije, zbog čega Bosna i Hercegovina sporo napreduje prema Evropskoj uniji i NATO-u.
Njegove poruke posebno se fokusiraju na to da ustavni sistem ne smije biti izgovor za stagnaciju, već alat za razvoj, efikasnost i bolji život građana. Upravo ta retorika, iako dolazi od stranog političkog analitičara, pogodila je osjetljivo mjesto bosanskohercegovačke politike.
Jedan od najkontroverznijih dijelova Fehlingerovih nastupa odnosi se na njegovu kritiku negiranja genocida i glorifikacije ratnih zločinaca. On je više puta javno spominjao ime Ratka Mladića i druge presuđene zločince, upozoravajući da evropska budućnost ne može biti izgrađena na relativizaciji sudski utvrđenih činjenica. U tom kontekstu posebno je izdvojio Omarsku kod Prijedora, bivši koncentracioni logor, predlažući da se taj prostor pretvori u evropski memorijalni centar po uzoru na austrijski Mauthausen.
Time je želio, kako navodi, poslati poruku da sjećanje na zločine ne smije ostati prepušteno lokalnim političkim manipulacijama, nego mora biti dio šire evropske kulture pamćenja.
Fehlinger je u jednoj od svojih poruka naglasio da genocidna kampanja protiv Bošnjaka nije počela samo u Srebrenici 1995. godine, nego da je, prema njegovim riječima, ranije započela i u Omarskoj 1992. godine. Takva formulacija dodatno je razbjesnila političare i javne komentatore koji već godinama negiraju ili umanjuju razmjere zločina počinjenih u ratu.
Njegova tvrdnja da Evropa ne smije dopustiti poricanje, relativizaciju ili veličanje ovih zločina ima jasnu političku težinu, jer direktno osporava narative koji su se u dijelu javnosti etablirali kao sredstvo nacionalne mobilizacije i održavanja političke moći.
Posebnu pažnju izazvala je i njegova inicijativa vezana za Andrićgrad u Višegradu. Fehlinger je taj kompleks, koji je izgradio Emir Kusturica, nazvao „Genocidegradom“, objašnjavajući da to čini kao politički protest zbog činjenice da su žrtve zločina često potisnute na margine kolektivnog sjećanja. Umjesto ukidanja arhitekture ili rušenja postojećeg sadržaja, predložio je preoblikovanje misije tog prostora u evropski centar za sjećanje, bosanski mir i pomirenje.
Njegova ideja uključuje obilježavanje mjesta stradanja, isticanje imena žrtava i objašnjavanje zločina na Pionirskoj ulici, u Bikavcu i na Drini, što bi, prema njemu, od simboličkog prostora konflikta trebalo napraviti prostor edukacije i suočavanja s prošlošću.
Reakcije nisu izostale. Milorad Dodik je odgovorio grubo, poručivši Fehlingeru da ostavi RS na miru, dok su pojedini mediji u Srbiji krenuli s ličnim uvredama i opisivali ga kao provokatora čije su ideje, navodno, za psihijatriju. Međutim, Fehlinger se nije povukao, nego je uzvratio porukom da neće ostaviti građane Bosne i Hercegovine same dok se od njih očekuje da stagnaciju prihvate kao sudbinu.
U svom odgovoru Dodiku naglasio je da njegovi birači, kao i svi drugi građani, žele poslove, investicije, infrastrukturu, obrazovanje, mobilnost i prilike, a ne trajnu konfrontaciju i političku izolaciju. Time je jasno stavio do znanja da svoj nastup ne vidi kao napad na jedan narod, nego kao poziv na promjenu sistema koji, po njegovom mišljenju, guši razvoj.
U isto vrijeme, Fehlinger je poručio srbijanskim medijima da očito nisu dovoljno pažljivo pročitali Dejtonski sporazum, jer taj dokument, prema njegovom stajalištu, može i mora biti mijenjan i dopunjavan ako se želi postići funkcionalnija država. Podsjetio je da mirovni sporazumi služe okončanju rata, ali da ustavi moraju omogućiti normalno funkcioniranje društva, ekonomije i institucija.
Ova poruka posebno odjekuje u zemlji u kojoj je gotovo svaki pokušaj reforme ispraćen etničkim strahovima, političkim blokadama i međusobnim optužbama za izdaju ili rušenje ustavnog poretka.
Interesantno je i to da se Fehlingerov nastup nije završio na kritikama. Iz Federacije BiH stigao je i određeni nivo podrške, a Hrvatsko narodno vijeće BiH saopćenjem je podržalo njegov plan, što je dodatno otvorilo prostor za raspravu o tome koliko su ustavne promjene uopće moguće bez šireg političkog konsenzusa.
Iako se njegovi prijedlozi u ovom trenutku mogu činiti radikalnim i teško primjenjivim, oni su uspjeli uraditi ono što domaći političari često ne žele: natjerali su javnost da ponovo razgovara o blokadama, etničkim podjelama i budućnosti države izvan okvira dnevne politike.
U širem smislu, slučaj Günthera Fehlingera pokazuje koliko je Bosna i Hercegovina i dalje osjetljivo političko pitanje ne samo unutar zemlje, nego i u regionalnom i evropskom kontekstu. Njegovi istupi mogu se tumačiti i kao miješanje u unutrašnje stvari jedne države, ali istovremeno otvaraju prostor za razgovor o temama koje domaći akteri godinama izbjegavaju.
Ključno pitanje koje ostaje jeste da li je Dejtonski sporazum zaista konačna sudbina Bosne i Hercegovine ili samo polazna tačka koju je, zbog evropske budućnosti i unutrašnje funkcionalnosti, potrebno ozbiljno preispitati. Upravo tu leži razlog zbog kojeg je jedan austrijski analitičar uspio uzburkati cijeli region: nije samo predložio nove mape, nego je dirnuo u samu srž političkog sistema koji već dugo proizvodi više blokade nego rješenja.
