Reakcije na sahranu Ratka Mladića u Beogradu: stid, ogorčenje i otpor glorifikaciji ratnog zločina
Pokop Ratka Mladića u Beogradu, praćen vojnim počastima i okupljanjem njegovih pristalica, ponovo je otvorio duboke rane na prostoru bivše Jugoslavije. Umjesto dostojanstvenog odnosa prema presudi koja je Mladića pravosnažno osudila na doživotni zatvor zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, dio okupljenih iskoristio je taj trenutak za javno veličanje njegove ratne uloge.
Takve scene izazvale su snažne reakcije širom regiona, naročito u Bosni i Hercegovini, gdje je njegovo ime za mnoge neraskidivo vezano za stradanje, opsadu, protjerivanje i ubijanje civila.
Istovremeno, dešavanja u Beogradu pokazala su da unutar Srbije ne postoji jedinstven stav prema naslijeđu rata. Dok su jedni na groblju ili putem medija i društvenih mreža slavili čovjeka osuđenog za najteže zločine, drugi su otvoreno iskazali sram, ogorčenje i potrebu da se žrtvama uputi izvinjenje.
Upravo te reakcije, iako glasno prekrivene prizorima glorifikacije, svjedoče da postoje ljudi koji odbijaju da učestvuju u kulturi poricanja i da ne prihvataju da se ratni zločini pretvaraju u politički ili ideološki mit.
Među prvima su se posebno izdvojile žene iz Beograda, umjetnice, novinarke i javne ličnosti koje su svoje stavove podijelile na društvenim mrežama. Beogradska umjetnica Vera Ranković poručila je da se najdublje izvinjava Bošnjacima zbog onoga što se tog dana dešavalo u glavnom gradu Srbije, uz jasnu poruku: “Ne u moje ime!” Njena reakcija odjeknula je jer je došla kao glas savjesti iz sredine u kojoj takve poruke često ostaju marginalizirane.
U vremenu kada je javni prostor preplavljen emotivnim, često agresivnim narativima, ovakav iskaz predstavlja važan podsjetnik da ni svi građani jedne zemlje ne pristaju na kolektivno slavljenje zločina.
Sličan ton imala je i dramaturškinja te pozorišna kritičarka Aleksandra Glovacki, nekadašnja novinarka Radio Beograda, koja je navela da ne može ni gledati ni komentarisati prizore iz Beograda. Posebno je istakla poruku upućenu Bosni: “Oprosti nama koji se duboko, duboko stidimo.” Ovakve riječi imaju dodatnu težinu jer dolaze od ljudi koji razumiju javni govor, medije i simboličku moć poruke.
U društvima opterećenim ratnim traumama, upravo je javno priznanje stida jedan od rijetkih mostova prema mogućem pomirenju, jer otvara prostor za empatiju i razliku između politike slavljenja i moralnog distanciranja od zločina.
Na događaje u Beogradu reagovala je i novinarka Bojana Oprijan, koja je ocijenila da je Srbija, kako je napisala, “okupirala i zarobila sama sebe”, naglašavajući da se većina okupljenih na takav skup došla dobrovoljno i uz ushićenje. U svojoj objavi posebno je kritikovala atmosferu zla, ali i institucije i pojedince koji, prema njenom mišljenju, takvu atmosferu održavaju.
Njena reakcija pokazuje koliko snažno dio srbijanske javnosti doživljava simboliku Mladićevog ispraćaja: ne kao privatni čin opraštanja, nego kao javni politički i moralni poraz društva koje nije spremno jasno izgovoriti istinu o onome što je počinjeno devedesetih godina.
Objave ovih žena izazvale su brojne komentare i podršku korisnika društvenih mreža, a među reakcijama su se nizale poruke ljudi koji su pisali da ih je cijeli prizor iz Beograda ostavio u nevjerici.
Jedni su priznali da ih je stid i zbog toga kako će ubuduće prolaziti kroz Bosnu i Hercegovinu, dok su drugi naglašavali da ih je sramota tražiti oprost jer se, kako su naveli, osjećaju nemoćno pred onim što gledaju. Neki komentatori su poručili da se ne stide sebe, već onih koji i dalje negiraju razmjere zločina i glorifikuju osuđenog ratnog zločinca.
Takve poruke, iako individualne, otkrivaju važan društveni fenomen: potrebu dijela građana da javno pokažu solidarnost sa žrtvama i da se distanciraju od politike poricanja.
Važno je podsjetiti da je Ratko Mladić, kao bivši komandant takozvane Vojske Republike Srpske, pravosnažno osuđen pred međunarodnim sudom na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici, progona, istrebljenja, ubistava, deportacija i prisilnog premještanja, kao i drugih zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina počinjenih tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Ta presuda nije samo pravna činjenica, nego i historijski zapis koji se ne može izbrisati političkim narativima, simboličkim počastima ili društvenim revizionizmom. Za preživjele i porodice žrtava, svako javno veličanje Mladića znači novo poniženje i novo otvaranje rana koje nikada nisu do kraja zarasle.
U Bosni i Hercegovini, naročito među porodicama ubijenih u Srebrenici, Prijedoru, Foči, Višegradu i drugim mjestima stradanja, prizori iz Beograda nisu dočekani samo kao vijest, nego kao bolno podsjećanje da se region i dalje nije iskreno suočio s vlastitom prošlošću. Mnogi godinama upozoravaju da bez jasnog odnosa prema činjenicama, bez poštovanja prema sudskim presudama i bez empatije prema žrtvama, nema stvarnog pomirenja.
Upravo zato je svaki pokušaj da se osuđeni ratni zločinac predstavi kao heroj ne samo uvreda za preživjele, nego i ozbiljna prepreka izgradnji normalnih odnosa među narodima.
U tom smislu, reakcije iz Srbije imaju posebnu vrijednost. One potvrđuju da u društvu koje je dugo zarobljeno nacionalističkim narativima ipak postoje glasovi koji se usuđuju reći da je veličanje zločina nedopustivo. Takvi ljudi, iako često izloženi pritiscima, uvredama ili marginalizaciji, pokazuju da moralna odgovornost ne nestaje pod teretom većinske buke. Njihove poruke nisu samo emotivna gesta, već i politički čin otpora normalizaciji zločina.
A upravo od takvih glasova, ma koliko bili usamljeni, zavisi mogućnost da region jednog dana prestane živjeti u sjeni nedovršenog rata.
Za Bosnu i Hercegovinu, ali i za Srbiju, pitanje nije samo kako je izgledao jedan ispraćaj na groblju, nego kakvo društvo želi nastaviti graditi nakon svega što se dogodilo devedesetih. Ako javni prostor i dalje bude davao prednost slavljenju osuđenih zločinaca, onda će prošlost ostati političko oružje umjesto pouke.
Ako, međutim, glasovi stida, empatije i izvinjenja postanu glasniji i hrabriji, tada će i prostor za istinsko suočavanje s historijom biti nešto širi. Upravo zato reakcije poput onih koje su stigle iz Beograda nisu samo emotivne objave na društvenim mrežama, nego važan signal da savjest još uvijek postoji i da borba za istinu nije završena.
