U vremenu kada je kukanje postalo norma, a posao luksuz, Bili Duraković iz sela Glavica kod Bugojna odlučio je ići potpuno suprotnim putem. Umjesto izgovora – rad. Umjesto žalbe – osmijeh. Umjesto fotelje – motika.
Iako ima ugrađena tri bajpasa, Bili svakodnevno ustaje rano i puni dan – i dušu – radom. Njegova energija, vedrina i filozofija života odavno su nadišle lokalne granice i inspirisale mnoge koji su izgubili vjeru da se u ovoj zemlji može živjeti dostojanstveno i s osmijehom.
“Kad bi mi dali ministarsku poziciju, ne bih je prihvatio. Imam trostruko ministarsku platu – a niko me ne psuje!”, kaže uz smijeh koji nosi više mudrosti nego hiljadu govora.
Čovjek, zemlja i poštovanje
Na svojih 24 duluma zemljišta, Bili uzgaja sve što zamislite: mrkvu, cveklu, tikve, krompir, ribizle, višnje, jagode, kajsije… A onda od tog prirodnog bogatstva pravi pekmeze i kaše koje pronalaze put i van lokalne zajednice.
“Svi se danas uhvatili olovke. Imaš zvanje, nemaš znanje,” prokomentariše s dozom humora, ali i tuge.
Njegove riječi nisu samo kritika društva, već i poziv da se probudimo iz letargije. Dok polja zarastaju, sela se prazne, a mladi maštaju o Njemačkoj – Bili s bajpasima u grudima i osmijehom na licu pokazuje da rješenje nije daleko. Nalazi se tu – pod našim nogama. U zemlji.
“Ja se svojim poslom, boga mi, igram”
Na njegovom imanju nalazi se i vještačko jezero s nekoliko tona šarana. Iako bi se mnogi u njegovoj situaciji povukli, tražili izgovore i mirovali – Bili se ne zaustavlja. Kaže da se ne umara jer ono što radi ne vidi kao teret, nego kao radost.
“Osjećam se kao momak,” kaže, i teško mu je ne povjerovati dok ga gledate kako puni kofe, kopa, sortira, priča i, nadasve – inspiriše.
Lekcija za sve nas
U državi gdje više od 60% obradivog zemljišta stoji zapušteno, Bili Duraković je dokaz da nije problem u resursima – već u volji. On ne kuka na državu. Ne proklinje zdravlje. Ne traži milostinju. On uzima motiku, sadi, bere i – zahvaljuje.
U vremenu kada su penzioneri prisiljeni tražiti dodatne poslove da bi preživjeli, a mladi traže izlaz iz zemlje, Bili pokazuje da dostojanstvo, zdravlje i sreća ne dolaze s pasošem neke druge države – već s vjerom u vlastite ruke.
Ako je Bili s tri bajpasa mogao – šta je naša isprika?
Rad s ljubavlju je lijek
Bili Duraković ne traži pažnju. Ne gura se u medije. On jednostavno radi. I upravo zato zaslužuje da se o njemu priča. Jer njegova priča nije samo hronika jednog života – to je ogledalo koje društvo mora pogledati.
Možda nije doktor nauka, ali jeste doktor mudrosti. Njegova diploma je znoj, a pečat – osmijeh prenosi senzorbih.ba
