U Prvoj poslanici Korinćanima za Uskrs se kaže eksplicitno da nam je “Božja sila, koja je vratila Hrista iz mrtvih, dostupna da bi vratila moralno i duhovno mrtve u život tako da se možemo mijenjati i rasti” (1 Kor 15,12-19, 5).
Znamo li kako se čuvaju obraz i porodica? Znate li ko je Đuro Ivković? Rijetki znaju. A trebali bi znati svi. E, on je opomena, opomena da se ljudi uljude, da se probude, pa da se tako mogu mijenjati i rasti.
Đuro Ivković, policajac iz Nevesinja, živio je samo po jednom pravilu – najvažnije je sačuvati svoj obraz i porodicu. Mnogi će reći: pa to može svako. Na žalost, posljednji rat nas je uvjerio da to može rijetko ko. A, Đuro, Đuro je čuvao svoj obraz tako što je čuvao ne svoju, nego ljudsku porodicu. Svako ko je čovjek bio je dio njegove porodice.
Lov na ljude zbog njihovog imena
Memljivo jutro u podrumu policijske stanice u Nevesinju. Jul 1992. godine. Stanica prepuna zarobljenih Bošnjaka. Ljudi su, samo zbog drugačijeg imena i prezimena, hapšeni, preciznije – poput zvijeri hvatani u lovu na ljude i tako bespomoćni dovođeni u lagum nevesinjske stanice policije. Taj podrum, ta stanica, početkom ljeta ‘92. bila je premala da usisa sve ljude koje je nacionalistički velikosrpski gnijev trpao u betonske prostorije i tamo ništio.
Hajku na ljude predvodili su Krsto Savić, tadašnji načelnik Centra službe bezbjednosti Trebinje, te Milko Mučibabić, policajc iz Nevesinja. Bošnjačko stanovništvo se masovno hapsi, zatvara, ubija…
Među zarobljenim je i Mušan Šarančić. Sa njim je zatočena i njegova supruga. Srpski policajci mu iz zagrljaja otimaju ženu i vode je u nepoznatom pravcu… Mušan njene kosti pronalazi tek godinama nakon rata. Za vrijeme zatočeništva ubijena mu je i majka. Njene posmrtne ostatke nikad nije pronašao.
A kakvo je zlo bila Policijska stanica u Nevesinju, osim deportacija i smrti Bošnjaka, svjedoči još jedna činjenica: najmlađa zatočena osoba bila je beba od pet mjeseci. Da, dobro ste pročitali.
Smrt s odloženim dejstvom
U taj pakao, kao zarobljenici, 29. jula stižu dječaci iz porodice Ćatić – Irfan 11 godina, Džemal 12 godina i Dženis osam godina. Uboga i bespomoćna dječica. Ni mrava nisu zgazila, ali u očima krvoloka, naspram petomjesečne bebe, oni su uveliko “balijski mudžahedini”. Konvencija o pravima djeteta, Ženevska konvencija – ne postoji to u hercegovačkom paklu. I još su mali Ćatići srećni. Jer su – živi.
Majka, otac, dedo i nana, koji su zarobljeni sa dječacima, ubijeni su odmah. Ista sudbina je čekala i troje djece. Samo odložena. Smrt sa odloženim dejstvom, koja strahom para utrobu ionako istraumiranih mališana. Smrt koja je te 1992. godine u Nevesinju progutala 305 Bošnjaka i 12 Hrvata. Smrt koja je odnijela kosti sasvim male djece i beba.
A onda se pojavljuje Đuro Ivković. Đuro je mogao mučiti, zlostavljati i ubiti dječicu, kao što su to radile i njegove “kolege”. Ali, on je, čuvajući obraz i porodicu kao svjetsku familiju ljudskosti, uspio svu trojicu dječaka izvući iz zatvora, a onda i organizovati njihovo prebacivanje na sigurnu terotoriju.
“Ja tom čovjeku nikada ne mogu zaboraviti”, kazao je mnogo kasnije Irfan Čatić, koga je Đuro, sa trojicom njegove braće, izvukao iz nevesinjskog zla.
Hladne glave i vrelog srca
No, Đuro i njegov ljudski poriv nije se tu zaustavio. Trebalo je nekako barem umanjiti posljedice užasa i zla koje se zvalo Stanica bezbjednosti u Nevesinju. Da, i bebe su bile zatočene. Da, među njima su bili i šestomjesečna beba i djete od tri godine Nure Mičijević. Pored hrabrosti, trebalo je hladnokrvnosti, požrtvovanosti i umješnosti. A to je Đuro Ivković imao.
Pa je u julu prvo na sigurnu teritoriju prebacio bebu i trogodišnje dijete, koji bi posve sigurno umrli u kazamatu nevesinjskog podruma. Sačekao je neko vrijeme, pa je potom i Nuru izbavio iz ralja smrti i prebacio je na sigurno. Ona je našla živu i zdravu svoju djecu na slobodnoj teritoriji.
Trebalo je ići dalje, hladne glave i vrelog srca, razmišljao je nevesinjski Šindler. Onda je vidio dvije starije nene, takođe zatočene. Na izmaku snaga. I njih je uspio neopaženo prebaciti, izbaviti iz tamnice i spasiti im život.
No, znao je Đuro da, osim Stanice policije u Nevesinju, postoje kazamati diljem Hercegovine. Trebalo je spasiti civile koji su bili zatočeni i u okolnim logorima. I to je radio i uspijevao Đuro Ivković.
‘Veličine’ koje propagiraju smrt, zločine i genocid
Shvatao je policajac Ivković sve vrijeme da nije samo njegov život u opasnosti. Ima on kući suprugu Radu, kćerke Branku i Draganu te snahu Zoru. One su postale žive mete lokalnih četnika, gospodara života i smrti na vrelom hercegovačkom kamenu. Ako bi se šta desilo Đuri, porodica bi mu bila ubijena, ali bi bila ubijena i svaka nada u spas zatočenih Bošnjaka.
No, sjetite se, Đurino životno geslo je sačuvati obraz i porodicu. A porodica se sama brani obrazom. Pa je tako porodica Đure Ivkovića, u junu i julu 1992. godine, spasila više prognanih, među kojima i najmanje petoro djece, od šest mjeseci do 12 godina, koji su bili zatočeni u Stanici policije u Nevesinju. Iako su u stanu imali svoju djecu, Ivkovići su odvajali od njihovih usta i krišom, jer je to bilo strogo zabranjeno, doturali hranu i mlijeko nepoznatoj djeci, odvojenoj od roditelja i ostavljenoj bez starateljstva i hrane, zatočenoj u podrumu Stanice policije u Nevesinju.
Policajac Đuro Ivković je umro prije tačno deset godina, 2008. Osim fondacije Gariwo iz Sarajeva, koja mu je posthumno 2009. godine dodijelila nagradu “Duško Kondor” za građansku hrabrost, niko pod ovim svodom da se sjeti Đure Ivkovića, istinskog heroja rata u Hercegovini.
Ne može priča o policajcu Đuri, vječnoj legendi, da se pojavi na TV ekranima u Srbiji ili bh. entitetu Republika Srpska. Ne može od “veličina” koje su propagirale smrt, ubijanje, zločine i genocid, a danas su iznova i iznova nekakvi “srBski heroji”. A šta je onda Đuro Ivković u toj izvrnutoj logici nastranosti? Kukavica?
Svjetionik koji nam pokazuje pravi put
Gdje su spomenik, ulica, naziv škole… gdje je pasus, stranica, makar rečenica… u povijesnim udžbenicima o Đuri Ivkoviću i njegovoj porodici? Đuro deset godina nije sa nama, a mi to i ne primjećujemo. Jer ne znamo, jer ne saznajemo, jer ne želimo da znamo. Jer smo živi, a mrtvi.
To što jedan policajac nije sa nama deset godina znači da je živ. Življi od nas! Jer, Đuro je čovjek. On je radio i uradio samo ono što je svojstveno ljudskom biću. Spasavao je druga ljudska bića. Koliko je mogao i kako je znao i umio.
A gdje smo mi u doba Uskrsa, praznika radosti, mira, praštanja i postajanja boljim ljudima? Mijenjamo li se i rastemo li, ili samo čamimo u udobnim oazama mrtvila, gdje šutnja decenijama vlada? Čuvamo li kako treba svoj obraz i svoju porodicu?
Svjetionik imamo. Možda bi trebali zapaliti svijeću za dušu Đure Ivkovića. Da znamo naći put.
Izvor: bosniaks.info
