Politička scena Bosne i Hercegovine u posljednjim mjesecima bila je obilježena složenim manevrima i taktikama u režiji ključnih aktera, među kojima se posebno ističe Dragan Čović, lider HDZ-a BiH. Njegovo političko djelovanje tokom pregovora o državnoj vlasti pokazalo je niz pokušaja da se odgovornost za opstanak SNSD-ovih kadrova prebaci na druge političke subjekte, dok istovremeno zadržava HDZ-ovu poziciju moći u vlasti.
U fokusu je bio problematizirani ostanak kadrova SNSD-a u Vijeću ministara, uprkos činjenici da je Narodna skupština RS-a prethodno usvojila neustavne zakone koji direktno podrivaju institucije države Bosne i Hercegovine – konkretno Sud, Tužilaštvo, SIPA-u i VSTV. U okolnostima gdje su ti zakoni predstavljali direktan udar na ustavno-pravni poredak BiH, mnogi su očekivali odlučan odgovor partnera iz vlasti, uključujući HDZ. Međutim, Čović je svjesno izabrao strategiju odugovlačenja i izbjegavanja direktnog sukoba s Miloradom Dodikom, time dodatno otežavajući pokušaje da se ojača državni okvir.
Umjesto da podrži smjenu SNSD-ovih ministara, Čović je odlučio zadržati status quo, pravdajući svoj stav navodnim neuspjehom Trojke i srpske opozicije da provedu dogovoreno nakon sastanka na Kupresu. Iako je bilo očigledno da pomenute političke grupe nemaju dovoljno snage u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH za tako kompleksne reforme poput one Izbornog zakona, Čović ih je i dalje teretio odgovornošću. Time je jasno pokazao političku vještinu prebacivanja odgovornosti, dok je istovremeno izbjegavao konfrontaciju s Dodikom, čime se izbjegao međunarodni pritisak koji bi mogao pasti i na HDZ.
Simulacijom pregovora, Čović je uspio da sebi obezbijedi politički manevar, čuvajući interes HDZ-a i poziciju u vlasti. Istovremeno je izmanipulisao i srpsku opoziciju i Trojku, stvarajući privid volje za smjenu SNSD-a, iako takva volja nije postojala u punom kapacitetu. Kroz cijeli ovaj proces, ispostavilo se da:
-
Srpska opozicija je jedina istinski vjerovala u narativ o smjeni SNSD-ovih ministara;
-
Trojka je koristila taj narativ kako bi stekla političke poene unutar bošnjačkog biračkog tijela;
-
HDZ je iskoristio priliku da zadrži vlast, ali i politički kapital kod međunarodnih faktora.
Znakovito je da je čak i Christian Schmidt, visoki predstavnik, u svom izvještaju UN-u uputio blagu kritiku HDZ-u, što jasno pokazuje koliko je međunarodna zajednica trenutno nespremna da izvrši snažniji pritisak na Čovića. Upravo ta situacija dodatno učvršćuje njegovu poziciju, jer zna da izlazak iz vlasti za HDZ praktično ne postoji kao realna opasnost. To mu omogućava da nastavi igrati ključnu ulogu u kreiranju i razgradnji političkih saveza, a da pritom ne snosi posljedice.
U ovom kontekstu, vrijedno je pomenuti i ključni propust koji se tiče imenovanja ministra sigurnosti. Umjesto da ovo pitanje bude glavni preduslov ulaska u ozbiljne pregovore, kako bi se jasno pokazala realna politička snaga Trojke naspram HDZ-a, ono je svedeno na istu razinu važnosti kao i izborna reforma. Time su stranke opozicije iz RS-a, umjesto da iskoriste trenutak za jačanje svoje pozicije, završile kao politički gubitnici, dok su Trojka i HDZ, iako suprotstavljenih interesa, ipak ostali dijelom vlasti.
Najveći paradoks cijele situacije je u tome što su upravo oni koji su najviše govorili o potrebi promjena i institucionalne stabilnosti – najviše doprinijeli zadržavanju statusa quo. Trojka je potcijenila javnost prikazujući djelimične procedure kao konačne političke odluke, dok je Čović vješto koristio pregovore kako bi sebe prikazao kao posrednika, a ne saučesnika u destabilizaciji institucija.
Na kraju, jasno je da politička taktika Dragana Čovića ne počiva na snazi njegovih političkih argumenata, već na vještoj upotrebi slabosti drugih. Iskoristio je unutrašnje nesuglasice među opozicijom, podijeljene prioritete unutar Trojke i pasivnost međunarodnih institucija da zadrži dominaciju HDZ-a u vlasti bez većih ustupaka.
Dugoročne posljedice ove političke igre mogle bi biti vrlo ozbiljne. Ako se ponovi scenario u kojem se manipulacije odgovornošću i fingirani pregovori koriste kao strategija zadržavanja vlasti, doći će do potpunog erodiranja povjerenja građana u demokratske procese. Upravo iz tog razloga, potrebno je da političke snage koje se zalažu za stabilnu i funkcionalnu državu, pronađu način da ojačaju međusobnu koordinaciju, kako više ne bi postajale alat u rukama onih kojima politička trgovina znači više od institucionalne stabilnosti.
