Dok svakodnevica u Bosni i Hercegovini često obiluje primjerima nepravde, korupcije i razočaranja u sistem, s vremena na vrijeme pojavi se neko ko svojim postupkom podsjeti da poštenje još uvijek nije umrlo. Jedan takav trenutak doživio je vozač tokom vožnje kroz Cazin, gdje se susreo s policajcem čiji integritet i ljudskost vraćaju vjeru u društvo.
Situacija je počela sasvim obično – vozač nije bio vezan sigurnosnim pojasom, što je zakonski prekršaj. Policajac ga je zaustavio i, kao što zakon nalaže, rekao da mora napisati kaznu. U tom trenutku mnogi bi posegnuli za poznatim “rješenjem” – ponudom mita, u nadi da će izbjeći sankciju.
Vozač je, želeći izbjeći nepotrebnu gnjavažu, bez mnogo riječi pružio 100 maraka policajcu. To je, nažalost, postao ustaljen oblik “dogovora” na terenu, gdje su i građani i pojedini službenici izgubili granicu između ispravnog i pogrešnog.
Međutim, ovaj susret nije krenuo u tom pravcu. Umjesto da uzme novac, policajac je s ozbiljnim izrazom lica pogledao vozača i izgovorio rečenicu koja se rijetko čuje u svakodnevici:
“Kad sam počeo ovaj posao, zakleo sam se u Allaha dragog da neću uzeti tuđe marke. Da ću jesti hljeb od svoje plate.”
Ovo nije bila samo fraza, već duboko iskazana vrijednost koja dolazi iz uvjerenja i čiste savjesti. Ovaj službenik nije želio brz novac, niti prećutnu saglasnost da prekršaj prođe nekažnjeno. Umjesto toga, dao je opomenu, ali i snažnu životnu lekciju: “Sveži se.”
Taj jednostavan čin imao je ogromnu težinu jer je pokazao da se čak i u sistemu gdje je korupcija postala rutina, može djelovati časno i pravedno. U vremenu kada mnogi razmišljaju isključivo o ličnom interesu, on je izabrao čast.
Vozač je ostao bez riječi, zatečen postupkom policajca koji nije želio ništa osim da radi svoj posao s poštenjem i dostojanstvom. Taj trenutak, iako nevidljiv kamerama i naslovnicama, ostavio je snažan dojam. U zemlji gdje:
-
mnogi okreću glavu od odgovornosti,
-
institucije često zakažu,
-
poštenje se ismijava kao slabost,
…pojavljuje se neko ko poštuje vlastita načela i drži se obećanja datog sebi i Bogu prenosi Cazin Čaršija
Takvi ljudi rijetko dospiju u medije. Oni ne traže slavu, niti im je cilj da ih neko javno pohvali. Ali njihovo postojanje je ono što ovu zemlju još uvijek drži na nogama.
