Majčina borba za pravdu: Priča Jasne Kulić iz Gračanice
U srcu Bosne i Hercegovine, u gradu Gračanici, jedan slučaj je privukao pažnju javnosti svojom dubinom i emotivnom težinom. Jasna Kulić, hrabra majka, odlučila je javno progovoriti o svojoj borbi koja traje više od godine i pet mjeseci. Njena priča nije samo lična, već odražava i šire probleme sa kojima se suočavaju mnoge žene u sistemu koji bi trebao pružati zaštitu i podršku. Jasna se osjeća kao da se suočava sa zidom šutnje i ignorisanjem, što je dodatno otežalo njen put ka pravdi.
U svojoj emotivnoj ispovijesti, Jasna objašnjava kako je tražila pomoć od raznih institucija, nadajući se da će naići na razumijevanje i podršku. “Rekli su mi: država će te zaštititi, nemoj svoju bol i nasilje kriti”, izjavila je kroz suze. Međutim, umjesto zaštite, Jasna je naišla na neprihvatanje i ignorisanje njenih molbi. Ove riječi odzvanjaju u njenom srcu, kao podsjetnik na sve trenutke kada je kucala na vrata institucija koje bi trebale biti tu za nju. Nažalost, umjesto pomoći, često se susretala s neodgovornošću i apatijom onih koji bi trebali djelovati sa empatijom.
Izolacija majke
Jasna ističe da je proces traženja pomoći postao pravi emocionalni test. “Omaložavali su me, kao da nisam majka”, objašnjava. Svaki put kada je odlazila po pomoć, osjećala je tremu i sumnju, nadajući se da će pronaći ljudskost tamo gdje je nije bilo. Njene riječi ukazuju na ozbiljan problem u pristupu institucija prema majkama koje se suočavaju s nasiljem ili sličnim situacijama. Ova borba je dodatno otežana time što su njene molbe često završavale u ladicama, bez odgovora ili konkretnih koraka ka rješenju. Jasna se osjeća kao da je njena borba nevidljiva, ostavljajući je da se suočava s problemima sama.Ono što Jasnu dodatno frustrira jeste činjenica da su mnoge žene u sličnim situacijama suočene s istim izazovima. Institut za socijalnu zaštitu, koji bi trebao biti prva linija podrške, često se pokazuje kao nedovoljno opremljen ili motiviran da pomogne. Jasna napominje kako je razgovarala s mnogim majkama koje su doživjele slične sudbine, a njihova iskustva dodatno potvrđuju njen osjećaj osamljenosti i nemoći. U društvu koje se često hvali napretkom u zaštiti prava žena, ova borba ostaje neprimjećena i nerazumljena.
Razočaranje u pravosudni sistem
Jedan od najtežih trenutaka u njenoj borbi, kako tvrdi, je razočaranje u rad Tužilaštva Tuzlanskog kantona i Centra za socijalni rad. Jasna naglašava da još uvijek nije privedena osoba koju tereti za otmicu svog djeteta. Ova situacija dodatno pojačava njeno osjećanje nemoći i frustracije. Sa svakim propuštenim rokom, Jasna se osjeća sve beznadežnije, a njene riječi su poziv na buđenje za sve nas da prepoznamo ozbiljnost ovakvih situacija. “Godinu i pet mjeseci traje ‘hitan postupak’, a pravde nigdje”, poručuje s ogorčenjem.Ovakvi slučajevi često pokazuju kako pravosudni sistem može biti spor i nedjelotvoran. Jasna se pita koliko još majki treba proći kroz slične situacije da bi sistem konačno prepoznao hitnost i ozbiljnost ovih problema. Njena borba nije samo osobni izazov, već i širi društveni problem koji zahtijeva hitnu reakciju i promjene u pravosudnim institucijama.
Ograničenja posjećivanja
Pored toga, Jasna ukazuje na još jedan problem koji dodatno otežava njenu borbu – odluku kojom joj je dozvoljeno da svoje dijete viđa svega 52 sata mjesečno. Ova odluka ne samo da je za nju emotivno opterećujuća, već i stvara osjećaj gubitka koji je nemoguće opisati riječima. “Kažu da nisi sama. A istina je da si sama – usamljenija nego ikad”, naglašava, ističući kako je borba za pravdu često i borba protiv vlastite izolacije.Ograničenja u viđanju djece često su dodatno komplikovana nejasnim pravilima i procedurama koja su prisutna unutar sistema. Mnoge majke, poput Jasne, suočavaju se s birokratskim preprekama koje dodatno otežavaju njihovu borbu za prava i posjete. Njena situacija nije jedinstvena; mnoge majke širom zemlje osjećaju teret sličnih odluka koje donosi pravosudni sistem, ostavljajući ih da se bore protiv vlastitih emocija i osjećaja gubitka.
Poruka drugim majkama
Na kraju svoje dirljive ispovijesti, Jasna je uputila snažnu poruku svim drugim ženama koje prolaze kroz slične izazove. “Mom Hamdiji, i svim majkama koje večeras neće poljubiti svoju djecu za laku noć, poručujem da borba nije gotova”, kaže odlučno. Njena hrabrost i otpornost su inspiracija za mnoge, a njena posvećenost da ne odustane od borbe za svoju djecu je snažna poruka o otpornosti i snazi žena. Jasna nam pokazuje da je, čak i u najmračnijim trenucima, važno zadržati nadu i boriti se za prava koja su nam zagarantovana.Njena borba nije samo osobna, već i kolektivna borba za sve žene koje se osjećaju nemoćno u suočavanju s pravnim sistemom. Jasna poziva sve žene da se ne boje progovoriti i podijeliti svoja iskustva, jer je to jedini način da se promijeni situacija i unaprijedi položaj žena u društvu. U njenoj poruci krije se snažna poruka o solidarnosti i zajedništvu među ženama, koja može dodatno osnažiti njihovu borbu.
Ova priča nije samo individualna borba, već i poziv na akciju za sve nas da postanemo svjesni problema s kojima se suočavaju roditelji u našoj zajednici. Jasna Kulić nas podsjeća da su prava majki i djece od ključne važnosti i da je naša odgovornost da se borimo za njih. Svi moramo raditi na stvaranju svijeta u kojem će svaka majka imati podršku i zaštitu koju zaslužuje. Njena priča je svjetionik nade za sve žene koje se bore, podsjećajući nas da su promjene moguće kada se borimo zajedno.
