Neprihvatljiva situacija za tražitelje azila u Bosni i Hercegovini
U Bosni i Hercegovini, sistem zaštite i podrške za osobe koje traže azil ostaje u velikom dijelu nerazvijen i neefikasan. Iako postoje međunarodne konvencije i domaći zakoni koji osiguravaju osnovna prava tražiteljima azila, stvarnost često suprotstavlja tim pravima. Nedavne vijesti iz Bihaća dodatno osvetljavaju ovaj problem, pokazujući kako se prava ovih osoba često zanemaruju u praksi. Prema informacijama koje su dostupne, situacija se ne poboljšava, a tražitelji azila ostaju u stanju nesigurnosti i izolacije, što doprinosi njihovom daljnjem marginalizovanju u društvu.
Tragičan slučaj iz Bihaća
Jedan od najpotresnijih slučajeva koji su nedavno privukli pažnju javnosti odnosi se na suprugu jednog tražitelja azila iz Bihaća. Ova žena, koja je devet mjeseci čekala na rješavanje svog statusa, porodila se u lokalnoj bolnici. Umjesto da dobije podršku i pomoć od strane države i relevantnih institucija, porodica se suočila s računom od 1.800 KM za porođaj. Ovaj incident otvara brojna pitanja o tome kako se tretiraju ljudi koji su u potrazi za zaštitom u našoj zemlji. Naime, prema podacima UNHCR-a, BiH je postala značajna parcela za migrante koji pokušavaju doći do zapadne Evrope, ali način na koji se vlasti odnose prema njima često je suprotan međunarodnim standardima ljudskih prava.
Birokratske prepreke i neadekvatna rješenja
Ministarstvo sigurnosti BiH, prema riječima supruga ove žene, izdao je samo tzv. žuti karton, dokument koji omogućava produženje boravka svaka tri mjeseca, ali bez ikakvih drugih prava. Ova situacija pokazuje ozbiljan propust u sistemu koji bi trebao pružati podršku tražiteljima azila. Iako su zakoni jasni u pogledu prava na zdravstvenu njegu, u praksi se često suočavaju s odbijanjem nadležnih institucija da preuzmu odgovornost za troškove liječenja. Na primjer, mnogi tražitelji azila su prijavljivali da su im usluge zdravstvene zaštite uskraćene ili da su im liječnici odbijali pružiti liječnička sredstva zbog nedostatka dokumentacije i statusa.
Izolacija i administrativni vakuum
Pokušaji da se osigura zdravstvena zaštita putem supruga također su naišli na prepreke. Porezna uprava BiH odbila je izdati porezni broj koji bi omogućio registraciju u sistemu zdravstvenog osiguranja, ističući da je to nadležnost Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe. Međutim, ovo ministarstvo odbacuje odgovornost, tvrdeći da ne može intervenirati u slučajevima tražitelja azila. Ovakva prebacivanja odgovornosti ostavljaju porodicu u administrativnom vakuumu, bez ikakvih prava i pomoći. Ovo stanje dovodi do očajnih situacija gdje ljudi gube nadu u sistem koji bi trebao da im obezbijedi osnovne ljudske potrebe, kao što su zdravstvena zaštita i pristup obrazovanju.
Kršenje osnovnih ljudskih prava
Ovaj tragičan slučaj predstavlja jasan primjer kako se u Bosni i Hercegovini krše osnovna ljudska prava tražitelja azila. Nadležni organi, posebno Ministarstvo sigurnosti, imaju obavezu da osiguraju zdravstvenu zaštitu i osnovne uslove za sve koji traže azil. Ukoliko se ne reaguje hitno, Bosna i Hercegovina ne samo da će se suočiti s unutrašnjim kritikama, već i s međunarodnom osudom zbog kršenja konvencija o ljudskim pravima. To nije samo pitanje etičke odgovornosti, već i obaveza prema međunarodnim sporazumima koje je zemlja potpisala. Situacija se dodatno komplikuje i zbog nedostatka kapaciteta i resursa u samim institucijama koje bi trebale biti zadužene za brigu o tražiteljima azila.
Postavljanje pitanja odgovornosti
Pitanje koje ostaje otvoreno jest: ko će platiti porođaj ove žene u Bihaću? Ko će konačno preuzeti odgovornost za kršenje osnovnih ljudskih prava ljudi koji su u našoj zemlji potražili zaštitu? Ova pitanja zahtijevaju hitnu pažnju i reakciju svih relevantnih institucija kako bi se osiguralo da se slične situacije ne ponavljaju. Osobe koje traže azil zaslužuju dostojanstvo, podršku i zaštitu, a ne ignorisanje i nehuman tretman. Ovaj slučaj je samo jedan od mnogih koji oslikavaju širu sliku o stanju ljudskih prava u zemlji, gdje se često krše osnovne norme i standardi koji bi trebali biti zagarantovani svima, bez obzira na njihov pravni status. U svjetlu ovih događaja, neophodno je pokrenuti javnu raspravu o pravima i potrebama tražitelja azila u Bosni i Hercegovini. Samo kroz svjestan i odgovoran pristup možemo osigurati da se ljudska prava poštuju i da se ljudima omogućavaju osnovni uslovi za život, bez obzira na njihov status. To podrazumijeva angažman civilnog društva, međunarodnih organizacija, kao i samih građana koji mogu igrati ključnu ulogu u podizanju svijesti o ovim pitanjima. Promjena mora početi na razini zajednice, gdje se može stvoriti podrška i solidarnost prema onima koji su u potrebi, posebno prema najranjivijima među nama poput tražitelja azila.
