Tragične Sudbine Biljana: Sjećanja na Zločine iz 1992. godine
Enver Omanović, svjedok i žrtva stradanja koje su mještani Biljana pretrpjeli tokom rata 1992. godine, nedavno je podijelio svoje bolne uspomene o zločinima koji su se desili u njegovom selu. Prema njegovim riječima, porodice iz Biljana su izložene brutalnoj agresiji, a čak 258 ljudi je ubijeno u blizini škole i džamije u zaseoku Ćehići, kao i na mnogim drugim lokacijama. Ove brojke ne govore samo o ljudskim životima izgubljenim u sukobima, već i o razorenim porodicama, prijateljstvima i cijelim zajednicama koje su doživjele gubitke koji se ne mogu nadomjestiti. U tom kontekstu, Enverove riječi predstavljaju samo djelić strašne stvarnosti koja je pogodila ovo područje. Njegova sjećanja oslikavaju sliku zajednice koja je doživjela gubitak i patnju na svakom koraku, a koja se i dalje bori s posljedicama rata.
Omanović je s tugom ispričao kako je 1996. godine prisustvovao ekshumaciji na lokalitetu Lanište, gdje su tijela žrtava bačena u jamu Bezdana, koja se nalazi duboko u stijeni. “To je špilja duboka 22 metra”, rekao je, dodajući da su naišli na sloj tijela dug dva metra. Ove riječi govore o užasima koje su preživjeli oni koji su izgubili voljene, ali i o hrabrosti onih koji su se suočili s tom strašnom prošlošću. Ekshumacija je bila ne samo fizički čin vraćanja ostataka žrtava njihovim porodicama, već i simbolično suočavanje s mračnom historijom koja ne smije biti zaboravljena. Njegova bolna sjećanja podsjećaju nas na važnost suočavanja s ratnom prošlošću i ispravnog dokumentovanja tih događaja kako bi se osigurala pravda za sve žrtve.
“Da nisam otišao, bio bih mrtav”, kazao je Omanović, osvrćući se na situaciju koja se pogoršavala u Ključu, gdje se preselio iz Hrvatske u proljeće 1992. godine. U tom trenutku, mještani su se suočavali s neviđenim strahom. Tokom tog perioda, kretanje je bilo ograničeno, a mještani su često bili privođeni bez objašnjenja. “Prvo su tražili da se preda oružje, a zatim su obilježavali kuće bijelim čaršafima”, dodaje. Ova mjera je bila znak ne samo fizičke prijetnje, već i psihološke opsade koja je potresla zajednicu. Ovakve akcije su stvorile atmosferu straha i nesigurnosti, gdje su se mnogi pitali hoće li im sljedeći dan biti posljednji. Morbidna stvarnost rata često se odražavala u svakodnevnim životima mještana koji su se borili ne samo za opstanak, već i za očuvanje svoje ljudskosti.
U svjetlu svih tih traumatičnih događaja, Omanović i njegova supruga konačno su odlučili napustiti Ključ 6. septembra 1992. godine, nakon što su potpisali dokumente o odricanju od imovine. Ova odluka nije bila jednostavna i došla je uz visoku cijenu emocionalnog gubitka i traumatskog iskustva. “Skupo smo platili prevoz”, rekao je, ističući kako su mještani često bili primorani na teške odluke kako bi spasili svoje živote. Njegova izjava o osjećaju nesigurnosti dodatno oslikava težak položaj koji su preživjeli imali, ne samo fizički, već i emocionalno. U tom trenutku, mnoge porodice su bile prisiljene da se razdvoje, da ostave svoje domove, imanje i uspomene, sve u potrazi za sigurnošću.
Na suđenju koje se održava povodom zločina u Biljanima, Enver Omanović je svjedočio o zlostavljanju mještana, navodeći da su muškarci odvođeni u grupama i ubijani. Njegova svjedočenja su potkrijepljena i od strane drugih svjedoka, uključujući Aišu Avdić, koja je takođe izgubila supruga i brata. Avdić je ispričala kako su muškarci iz njenog sela, uključujući njenog muža, odvedeni u nepoznatom pravcu, a ona je ostala bez riječi svjedočeći strahu i panici koja je obuzela zajednicu. “Sve su nam pobili, i mlade i stare, ostale su samo majke s malom djecom”, rekla je, oslikavajući tragediju koja je zadesila Biljane. Njihova svjedočenja su ključna za razumijevanje razmjera zločina protiv čovječnosti koji su se dogodili, a svaka od tih priča dodatno naglašava potrebu za pravdom.
Suđenje, koje se nastavlja, predstavlja priliku za pravdu i priznanje žrtava, ali i za suočavanje s teškom ratnom prošlošću. Optuženi Jovo Kevac, komandant Saničkog bataljona, suočava se s optužbama za zločine počinjene 10. jula 1992. godine. Ove optužbe su samo jedan dio šireg konteksta ratnih zločina koji su se dogodili tokom tog mračnog perioda u historiji Bosne i Hercegovine. Vladavina terora i straha ostavila je trajne posljedice na generacije, a svjedočenja kao što su Omanovićeva i Avdićeva predstavljaju važan dio kolektivnog pamćenja koje se ne smije zaboraviti. U ovom kontekstu, pravda ne predstavlja samo proces kažnjavanja počinitelja, već i proces iscjeljenja za zajednicu koja se već decenijama nosi s traumom.
