Svjedočenje o Srebrenici: traganje za istinom, posljednji susret sa suprugom i bol koja traje decenijama
Na suđenju pred Sudom Bosne i Hercegovine ponovo su otvorene rane koje ni nakon tri decenije nisu zacijelile. U fokusu je bilo svjedočenje Mine Zuhrić, žene koja je izgubila supruga tokom pada Srebrenice i koja i danas, kako je opisala, živi između sjećanja, nade i onoga što je ostalo od porodične tragedije.
Njene riječi nisu bile samo prikaz jednog ličnog stradanja, nego i podsjetnik na širi zločin koji je obilježio juli 1995. godine i trajno promijenio živote hiljada porodica.
Mina Zuhrić je ispričala da je prije rata živjela u Žilama kod Vlasenice sa suprugom Ademom i njihovo četvero djece. Poput mnogih drugih Bošnjaka iz tog kraja, i njena porodica je bila prisiljena na bijeg pred ratnim nasiljem, prvo u Žepu, a zatim u Srebrenicu, koja je u to vrijeme predstavljala posljednje utočište za desetine hiljada civila.
U toj enklavi, opkoljenoj i iscrpljenoj glađu, strahom i stalnom neizvjesnošću, porodice su svakodnevno pokušavale preživjeti, oslanjajući se na nadu da će međunarodna zaštita i status zaštićene zone ipak značiti sigurnost. Umjesto toga, uslijedio je genocid.
Svjedokinja je navela da je svog supruga posljednji put vidjela 11. jula 1995. godine, dana kada je Srebrenica pala. Prema njenom kazivanju, Adem je otišao na sastanak s ostalim muškarcima, a ona ga više nikada nije vidjela živog. Posebno potresan bio je njen opis tog trenutka, jer su muškarci, kako je rekla, bili bez vojne opreme, bez uniformi i bez oružja.
Time je dodatno naglasila apsurd i brutalnost događaja koji su uslijedili, budući da su civili, raseljeni i iznemogli, nakon pada enklave odvojeni od žena i djece, a potom masovno ubijani na različitim lokacijama.
U svom iskazu Mina Zuhrić je govorila i o bijegu prema autobusu za Tuzlu, koji je predstavljao jednu od rijetkih šansi za spas žena i djece. Prema njenim riječima, do 14. jula se skrivala, a onda je neko uputio prema mjestu gdje su se okupljali autobusi.
Dok je kretala tim pravcem, vidjela je vojnike u šarenim odijelima, a jedan od njih ju je udario puškom preko leđa i tražio da baci dijete. Taj detalj svjedočenja posebno oslikava bezumlje i surovost situacije: majka koja nosi dijete u naručju, suočena s prijetnjom da ga ostavi, samo da bi se spasila i nastavila put.
Njene riječi da nije mogla baciti svoje dijete odjekuju kao snažna slika majčinske borbe u momentu kada je ljudsko dostojanstvo bilo grubo pogaženo.
Svjedokinja je objasnila da je, u trenutku dok je jedan vojnik zahtijevao da ispusti dijete, naišao kamion vojske, što joj je omogućilo da brzo ustane i zajedno s djecom stigne do autobusa. U vozilu su, kako je navela, bile sve žene i djeca. Međutim, ni taj put nije bio siguran niti dostojanstven: autobus je zaustavljen u Kravici, gdje su im tražili novac.
Kada je shvatila da nema novca, jedan vojnik joj je pokazao prema ubijenim muškarcima, a ona je zauzvrat predala naušnice svoje kćerke kako bi nastavila put prema Tuzli. Ova epizoda svjedoči ne samo o ratnom nasilju, nego i o poniženju, ucjeni i potpunom rasulu osnovnih humanih normi u danima nakon pada Srebrenice.
Potraga za suprugom trajala je godinama. Svjedokinja je rekla da se svakodnevno raspitivala za Ademovu sudbinu, ali da je čula tek priče o zasjedi u šumi i tvrdnje da su svi muškarci ubijeni. Tek mnogo kasnije, 2015. godine, ukopala je njegove dvije pronađene kosti u Memorijalnom centru Srebrenica.
Ta činjenica sama po sebi govori o razmjerama zločina i o načinu na koji porodice žrtava žive s nepotpunim posmrtnim ostacima, bez mogućnosti da okončaju žalovanje na način na koji to čine porodice u miru. U Srebrenici se i danas ukopavaju fragmenti, kosti pronađene u masovnim i sekundarnim grobnicama, što dodatno potvrđuje sistematičnost prikrivanja zločina.
U sudnici su, osim njenog svjedočenja, razmatrani i drugi iskazi koji se odnose na događaje u području Milića i Kravice. Optuženi Milan Jevtić i Ostoja Perišić terete se za ubistva 31 bošnjačkog civila iz Srebrenice, a prema optužnici Jevtić je bio komandant Prvog bataljona Milićke brigade, dok je Perišić bio pripadnik te jedinice.
Odbrana je pokušala osporiti dijelove iskaza iz istrage, naročito kada je riječ o navodima o viđenju supruga u školi u Kravici, ali je svjedokinja pojasnila da se tada bolje sjećala događaja, dok se danas više ne može sa sigurnošću izjasniti o tim detaljima. Ovakvi postupci u pravosudnim procesima pokazuju koliko je teško nakon toliko godina rekonstruirati sve okolnosti, posebno kada su sjećanja opterećena traumom i dugim periodom iščekivanja.
Na istom ročištu svjedočio je i Goran Kaldesić, koji je tokom 1995. obavljao dužnost pomoćnika načelnika za obavještajne poslove u Prvoj milićkoj lakoj pješadijskoj brigadi. On je govorio o prostoru u kojem su držani zarobljenici, navodeći da nije bilo posebnih prostorija za ratne zarobljenike, već da su zatvorenici boravili u bivšoj svlačionici fudbalskog kluba.
Njegovo svjedočenje otvara važno pitanje odnosa prema zatočenima i uslova u kojima su bili držani, jer se iz njegovih riječi stiče utisak improvizacije, ali i potpunog zanemarivanja pravila međunarodnog humanitarnog prava.
Posebno je sporno i njegovo nastojanje da situaciju prikaže gotovo banalno, opisujući kako su policajac i zatvorenik navodno ležali na istom krevetu i gledali televiziju, što izaziva dodatni osjećaj nelagode kada se uporedi s onim što se istovremeno dešavalo s nestalim i ubijenim muškarcima iz Srebrenice.
Kaldesić je rekao i da je sa zarobljenicima obavljao informativne razgovore, nakon čega je pisao izvještaje i predavao ih komandi korpusa. Na pitanje kada je prvi put saznao za akciju na Srebrenicu, nije mogao precizno odgovoriti, ali je ostao pri ranijoj izjavi da ih je komandant brigade Milomir Vasić nekoliko dana ranije upoznao s operacijom.
Ipak, kada je riječ o ubistvima zarobljenika, rekao je da o tome nije čuo i da mu nije jasno kako se moglo desiti da do takvog zločina uopšte dođe. Upravo takvi iskazi često postaju predmet pažljive sudske provjere, jer pravosuđe mora razlučiti između onoga što je svjedok stvarno znao, onoga što tvrdi da nije znao i onoga što je mogao, ali nije htio da vidi.
Suđenja za ratne zločine u Bosni i Hercegovini imaju širi značaj od samog utvrđivanja krivične odgovornosti pojedinaca. Ona su istovremeno prostor gdje porodice žrtava traže priznanje istine, gdje se dokumentuju mehanizmi zločina i gdje društvo dobija priliku da se suoči s prošlošću. U slučaju Srebrenice, ta potreba je još izraženija jer se radi o genocidu koji je međunarodno pravno utvrđen i koji je ostavio duboke posljedice na sve generacije.
Svako svjedočenje, pa i ono koje donosi samo jednu pronađenu kost ili jedan posljednji pogled na voljenu osobu, doprinosi većem mozaiku istine.
Nastavak suđenja planiran je za 12. oktobar, a porodice žrtava i javnost s pravom očekuju da se postupak vodi temeljito, bez ometanja i bez relativizacije onoga što se dogodilo. Za mnoge majke, supruge i djecu Srebrenice vrijeme nije donijelo smiraj, nego samo nove datume, nova ročišta i nova prisjećanja na ono što je izgubljeno.
Zato su ovakva svjedočenja mnogo više od sudskih formalnosti: ona su dio borbe za dostojanstvo mrtvih i za pravo živih da konačno znaju istinu.
