U Banjoj Luci je nedavno održana završna faza javne rasprave o nacrtu novog Ustava Republike Srpske, a poseban fokus javnosti privukle su izjave predsjednika Narodne skupštine RS, Nenada Stevandića. Njegovi komentari otvorili su prostor za nagađanja da bi se o budućnosti ustava moglo odlučivati putem referenduma, čime se dodatno komplikuje već napeta politička klima u Bosni i Hercegovini.
Stevandić je naglasio kako, nakon zaključenja javne rasprave, ostaje još oko pet mjeseci koji bi mogli poslužiti za dodatne konsultacije, izmjene predloženog teksta, ili donošenje nekog alternativnog rješenja. Međutim, ono što je posebno privuklo pažnju jeste njegova izjava da se u javnosti sve više pojavljuju zahtjevi da se o nacrtu Ustava odlučuje na referendumu. Prema njegovim riječima, takva odluka bi dokumentu mogla dati veći legitimitet, iako mnogi analitičari to vide kao pokušaj izbjegavanja odgovornosti i prebacivanja tereta odluke na narod.
Sadržaj samog ustava, prema brojnim mišljenjima, predstavlja ozbiljan izazov dejtonskom ustavnom poretku Bosne i Hercegovine. U nacrtu se, između ostalog, predlaže:
-
Ukidanje konstitutivnosti naroda, što znači da bi se načelo ravnopravnosti Srba, Bošnjaka i Hrvata u Republici Srpskoj u potpunosti zanemarilo;
-
Ukinulo bi se Vijeće naroda, ključno tijelo koje ima ulogu u zaštiti vitalnog nacionalnog interesa konstitutivnih naroda;
-
Uvelo bi se formiranje vojske na nivou entiteta, što bi predstavljalo ozbiljno kršenje postojećih državnih zakona i struktura.
Ove odredbe izazvale su val oštrih reakcija i zabrinutosti, kako unutar BiH, tako i od strane međunarodne zajednice. Brojni međunarodni predstavnici i organizacije pozvali su vlasti Republike Srpske da odustanu od ovih ustavnih izmjena, upozoravajući da bi realizacija ovakvog prijedloga dovela do ozbiljnih političkih posljedica i destabilizacije ionako krhke političke strukture zemlje.
Uvođenje referenduma u ovu proceduru može se posmatrati kao manevar političkih elita RS-a, kojima je cilj da svoje radikalne poteze upakuju u demokratsku formu i time pokušaju steći unutrašnji legitimitet za odluke koje su, prema mišljenju mnogih, pravno upitne i politički opasne. Istovremeno, može se tumačiti i kao pokušaj da se odgovornost prenese na građane, čime bi se izbjegle direktne posljedice za inicijatore ovakvih prijedloga.
Takođe je indikativno što je Stevandić ostavio prostor za dalju manipulaciju u narednih pet mjeseci, čime se otvara mogućnost za:
-
Pripremu javnosti putem propagande,
-
Pregovore sa drugim političkim subjektima kako bi se prikupila podrška,
-
Pokušaje ublažavanja međunarodnog pritiska kroz formalne ustupke,
-
I konačno, potencijalno raspisivanje referenduma kao “volje naroda”.
Ipak, stručna javnost i politički analitičari upozoravaju da takav referendum ne bi imao pravnu validnost u okviru Ustava BiH, koji ne prepoznaje takvu vrstu odlučivanja na entitetskom nivou o pitanjima koja zadiru u državni poredak. Takav potez bi se, po njihovim riječima, mogao posmatrati kao akt unilateralnog odlučivanja, što bi dodatno produbilo tenzije i moglo izazvati reakciju državnih i međunarodnih institucija.
Cijeli ovaj proces, iako naizgled pravno-politički, duboko je motivisan političkom logikom očuvanja moći. Lideri Republike Srpske, kako se čini, pokušavaju kroz ustavne izmjene i priču o referendumu oživjeti politički kapital koji im sve više izmiče uslijed unutrašnjih kriza i međunarodne izolacije.
Na kraju, nije teško zaključiti da je čitava inicijativa usmjerena ka pokušaju da se unutar entiteta ostvari potpuna autonomija, što je u suprotnosti s osnovama dejtonske arhitekture države. Takvi pokušaji se ne dešavaju prvi put, ali ovaj put imaju ozbiljnije implikacije, jer se dešavaju u trenutku kada su tenzije u regiji već na visokom nivou, a povjerenje između političkih aktera u Bosni i Hercegovini gotovo u potpunosti narušeno.
U konačnici, insistiranje na referendumu i sličnim potezima ne izgleda kao pokušaj demokratizacije, već kao instrument manipulacije, kojim se želi sakriti politička odgovornost i ostvariti ciljevi koji su u sukobu sa međunarodnim pravom i unutrašnjim zakonodavstvom BiH. Ostaje da se vidi hoće li ovakva politika naići na ozbiljan otpor, ili će, kroz tihe i postupne korake, ipak biti sprovedena uz pomoć retorike “volje naroda”.
