Zijaret je danas poseban, barem ovoj djeci koja sa nama putuju. Stoga su putem mogli rahat zaspati. Teret na plećima mladim je veliki ako im takva briga dopadne sudbinom. A njima je spala briga. Tragom dobra.
Krajolik Bosne prema Krajini je lijep. Svugdje. A nas put vodi prema Sanskom Mostu.
Blizu smo. Krivudavi puteljak preko proplanaka dovodi nas do Enes-ef. Pašalića iz Vrhpolja, čija su djeca, sin Muhamed i kćerka Džejlana završili Elči Ibrahim-pašinu medresu. Sa Enes-efendijom ćemo do čovjeka koji nas očekuje i dočekuje, upravo, tragom dobra.
Hadžija Nail Buljubašić rođen je 1940. godine u Sanskom Mostu. Sa svojom rahmetli hanumom Hatom ima šestoro djece, pet kćerki i jednog sina. Penziju je zaradio u Sloveniji i u Njemačkoj, a raditi je počeo veoma mlad.
- U Frankfurtu je i tad bio džemat, a tamo sam bio punih 50 godina – kaže nam živahni hadžija.
Za svojom hanumom žali. Pamti i sat i događaj kojeg priča: “Obilazio sam je, kad je curom bila, imala je kuću pored džamije. Tad sam slabo išao u džamiju, samo mi ona na pameti bila. Sad mi ostala džamija, nema nje. Pamtim ovdje je sjedila, 9. februara u 9.00 sati. Došla je iz štale, pomuzla krave, sve sredila i sjela na sećiju. Lijepa smrt, Bogu hvala. Ali mi fali.”
Sa uzdahom se sjeća. I priča. Djeca slušaju njegove životne priče, a nutka ih svime, pripremio je sve ono što vole mladi danas, da ih dočeka. Vlastite životne priče priča djeci radi pouke, posvećen njima i vidno radostan, a na pitanje djece otkud baš da stipendira učenike odgovara im: “Radi sevapa.”
Pita ih za zdravlje roditelja, njih četvero stipendira dok su u Medresi. Jednoj je kupio i kravu i odvezao kući, što se kaže, pred vrata. Pita fali li im štagod. Više puta. Šta god im fali nek kažu. Ne smije djeci faliti.
Enes-efendija spominje da ni džematu ne fali jer je dedo i vakif džamije u Vrhpolju. Pitam se koliko je hajrata učinio a da se više i ne osvrće na to. Prema riječima efendije, i ne spominje, niti će ikad reći. Niti će dati da se istakne bilo gdje.
Mislim, duboko sam ubijeđena da to tako treba. I da se ne vidi, jer takve dobre ljude Bog posebno daruje. Sa hanumom je išao na hadždž 2002. godine, a dvije godine prije išao je sam. Slao je i bedela za majku.
Ispraća nas, djeci daje Kur’ane uz dogovor da mu dođu opet, u zijaret sa roditeljima. Na ispraćaju je od njih zaželio da prouče Kur’an kad preseli, njemu pred dušu, od svijeta ništa ne traži niti mu treba. A što ima dadne, jer kaže: “Ko ima, a ne daje, taj se Boga ne boji.”
Hadžija ostade sam, mašući i čekajući. A mi nastavismo dalje uz dovu da hadžija bude dobrog zdravlja još puno godina.
Podne namaz obavili smo u džamiji u Vrhpolju. Vrijedne ruke efendinice okrijepile su nas kahvom i kolačima za dalji put. Čeka nas glavni imam MIZ Sanski Most, Mirza-ef. Žerić, bivši učenik Elči Ibrahim-pašine medrese u Travniku.
Ugodan razgovor direktora Medrese, koordinatorice za brak i porodicu Muftijstva travničkog i domaćina, našeg učenika, kroz lijepu riječ i sjećanja širio je svoju krošnju, jer lijepa riječ i jeste lijepo drvo. Sa glavnim imamom dočekao nas je i Ahmed-ef. Mehmedović, također, naš bivši učenik.
Pomislih, Elči Ibrahim-paša bi bio ponosan kakvu djecu ima širom svijeta, mirotvornu, edebli i ahlakli.
Glavni imam, efendija Žerić, uvažava veliki ugled među imamima. A među narodnom kažu da je “narodni čovjek”, te da je takvih kao on, malo danas. Medžlis IZ Sanski Most sa njim na čelu bilježi kadrovsko pojačanje, infrastrukturno jačanje, te nove projekte koji su pronašli put do srca džematlija. Akcija kurbana i zekata je bila uspješna više od očekivanog.
U razgovoru hvali imame koji, kako kaže, predano rade i služe Zajednici uz dodatak da se uvijek može i treba raditi dobro, ali je bitno da se radi u ime Boga.
Posmatram kako gleda djecu. Subjektivnost promatranja mi je jača strana i duboko vjerujem da se prisjeća kako je tragom dobra u sebi, otišao u Medresu. A tragom dobra došao u Sanski Most, mirom svoga vakifa Elči Ibrahim-paše. I da će dugo vremena biti sa njim miran i prosperitetan kraj.
Iako je mnogo ljudi otišlo trbuhom za kruhom, iako statistički podaci kazuju da nam je sve manje djece u školama, moraju se nekad vratiti kući. A sudeći po viđenom, imaju i kome.
Uz ovakve predvodnike kuća će imati vazda čvrste temelje. I dobrog domaćina.
U povratku me nosi misao. Od učenika, preko vakifa, i efendije, do glavnog imama. Svi imaju u sebi jedno. Trag dobra. I neka, Njemu hvala. Milosnom, piše Preporod.info.
