U proteklih trideset godina, svjedočanstva preživjelih iz Srebrenice neprekidno nas podsjećaju na razmjere zločina koji se desio na tlu Bosne i Hercegovine. Ta bolna sjećanja nisu samo istorijski zapisi, već žive rane koje ljudi poput Sadika Selimovića svakodnevno nose u svojim grudima.
Zamislite porodicu – majku, oca i četiri sina. Porodicu u kojoj se život razvija prirodnim tokom – sinovi stasaju, žene se, rađaju se unuci, i sve vodi ka jednom normalnom, sretnom putu. No, taj put je grubo prekinut. Ruka zločina, kako autorica tekstualnog svjedočenja slikovito opisuje, u jednom trenutku briše tu sreću, ostavljajući samo prazninu, suze i bol. Umjesto zajedničkih trenutaka i slavljenja života, dolazi smrt, genocid i tišina.
Ovo je životna priča Sadika Selimovića, čovjeka koji je preživio logor, ranjavanje, i još gore – gubitak oca i tri brata. Takav gubitak se ne može razumjeti niti opisati običnim riječima. Kako preživjeti kad ti je porodica sistematski ubijena? Kako disati, kada svaki udah podsjeća na ono što više nikad nećeš imati?
Nakon rata, Sadik se zaposlio u Institutu za traženje nestalih osoba, birajući životnu misiju da traga za onima koji nisu imali sreću da prežive. Njegov svakodnevni posao vodi ga kroz masovne grobnice, gdje pokušava identificirati posmrtne ostatke svojih komšija, prijatelja, rodbine – pa čak i vlastitih članova porodice.
U jednoj od grobnica, nesvjesno, pronašao je brata. Taj trenutak, ta spoznaja, ta tišina u kojoj više nema pitanja, već samo bol – teško je pojmiti. To nije trenutak olakšanja, već trenutak u kojem tuga dobije ime, oblik, i ostaje s tobom zauvijek.
Ipak, Sadik ne staje. On je postao simbol snage, otpornosti i neodustajanja. Njegova borba se ne vodi više samo u privatnoj sferi, već i javno – kroz dokumentovanje, svjedočenje i očuvanje istine. Kako ističe autorica dokumentarnog filma „Sadik… preživio sam genocid“, novinarka Dženeta, ovo traganje ima i mnogo širi značaj:
-
Kao naslijeđe za buduće generacije, koje možda neće poznavati preživjele, ali će imati zapise.
-
Kao sredstvo borbe protiv poricanja genocida, koje i danas prijeti da izobliči istinu.
-
Kao moralni čin, jer svaki kostur, svaka pronađena kost, nosi ime, život i dostojanstvo prenosi hayat
Posebno potresan detalj u Sadikovoj priči jeste trenutak kada je tokom rata gledao direktno u lice Ratka Mladića, ne znajući tada da će upravo taj čovjek biti osuđen na doživotnu kaznu zatvora za zločine koje je, između ostalog, počinio i nad Sadikovom porodicom. Taj susret ostaje kao simbol dvoličnosti zla i snage preživjelog.
