Slušam predavanje… govore kako otac treba biti blizak sa svojom kćerkom.
Kako treba biti njezin oslonac, razumijevanje, tišina i riječi u isto vrijeme.
I gledam naš život…
Naša Sumejja ima 17 godina.
Imran 14.
Već su veliki. Ali njihova nježnost, povezanost i ljubav prema Saladinu je nešto što mnogi ne dožive ni s rođenim ocem.
Saladin nije njihov biološki otac.
Ali ako ikad poželite znati šta znači biti otac – gledajte njega.
Vozi ih na treninge, čeka ih, sluša, savjetuje, bodri.
Na izlazu i ulazu u stan – uvijek zagrljaj, uvijek poljubac.
Nikada, ali nikada, nisu prošli pored njega bez toga.
Sumejja mu prepričava dan do najsitnijih detalja.
Imran ga zove i pita: “Sale,šta ti misliš?”
Prije spavanja – poljubac. Svaki put.
A naša Sumejja je posebna
I njegova briga za nju je posebna. Tiha, pažljiva, svakodnevna.
Ljubav koja ne traži priznanja.
Danas s nama živi i moja majka.
I gledam njega – kako se prema njoj odnosi s poštovanjem, pažnjom, bez trunke nelagode.
I samo mogu reći jedno:
Saladin je nestvaran čovjek.
I dok sve to gledam i živim…
Srce mi je puno.
Jer znam – ovo su blagodati.
Ovo nije obična svakodnevnica. Ovo je poklon.
Zahvalna sam Allahu, svakim dahom, na ovom čovjeku, na ovim odnosima, na ovoj ljubavi.
Na tome da je mojoj djeci poslao nekog ko je više od oca.
Nekog ko je prisutnost, sigurnost i oslonac.
Roditeljstvo nije krv. Roditeljstvo je srce.
I kad se srce daje iskreno – djeca to prepoznaju.
I vrate hiljadu puta više
