Nedavno je procurio dokument koji je otvorio nova pitanja u vezi sa dugom koji Bosna i Hercegovina mora isplatiti slovenačkom preduzeću Viaduct d.o.o.. Ovaj spor koji je započeo još 2017. godine, sada dolazi do tačke kada je BiH obavezna da izvrši arbitražnu presudu ICSID Tribunala iz Washingtona, koja datira iz 18. aprila 2022. godine. Odluka o isplati duga ne samo da razjasnjava poziciju BiH u ovom slučaju, već pokazuje kako se kroz različite korake javnog sektora dolazi do trenutne situacije u kojoj Bosna i Hercegovina snosi odgovornost za dug koji je nastao između Vlade Republike Srpske (RS) i Viaducta.
Nakon što je Vijeće ministara BiH donijelo odluku o postupanjima koja uključuju arbitražnu presudu, obavezalo je Ministarstvo finansija i trezora BiH da, u saradnji sa Pravobranilaštvom BiH, pripremi prijedlog izvršenja presude u roku od 15 dana. Ovo je samo jedan u nizu koraka koji se poduzimaju kako bi BiH postupila u skladu sa presudom, iako postoji mnogo nedoumica o tome kako će biti realizovana isplata duga i koji su tačno odgovorni za finansijske obaveze.
Prema informacijama koje su dostupne, u ovom procesu je uključeno Pravobranilaštvo BiH, a predstavnici ovog organa bili su prisutni na sjednici Vijeća ministara BiH 27. marta 2024. godine. Razmatrane su opcije o angažovanju advokatske kancelarije NautaDutilh, koja bi predstavljala BiH u izvršnom postupku u Briselu. Odluka o angažovanju advokata također izaziva pitanja o svrsi angažmana, jer presuda već nalaže izvršenje plaćanja duga, što je dovelo do sumnji o tome zašto je potreban dodatni pravni angažman u ovoj fazi.
Jedan od ključnih trenutaka u cijeloj situaciji odnosi se na prethodno potpisani sporazum iz 2017. godine između Vlade Republike Srpske i Vijeća ministara BiH. Ovaj sporazum jasno definiše kako će BiH podmiriti dugove koji su nastali na osnovu arbitražnih odluka. Prema njemu, Vlada Republike Srpske se obavezala da će isplatiti dugove prema Viaductu, i to bezuslovno, čim Pravobranilaštvo BiH dostavi zahtjev. Ovaj mehanizam pokazuje kako su u praksi podijeljeni odgovornosti između različitih nivoa vlasti, ali i kako bi budući postupci mogli izgledati ako se ne postigne dogovor o načinima plaćanja.
S obzirom na ovu pozadinu, Pravobranilaštvo BiH je u skladu sa potpisanim sporazumom, imalo obavezu da sarađuje sa Pravobranilaštvom RS, a sve kako bi se obezbijedila efikasna pravna pomoć u procesu. Pravobranilaštvo je trebalo da koordinira aktivnosti sa odabranim advokatima i prati njihove postupke tokom arbitražnog procesa. Također, bilo je dužno da informiše Vijeće ministara BiH o svim koracima koje su preduzeli advokati, uključujući davanje saglasnosti za sve njihove radnje.
Jedan od trenutnih problema s kojim se BiH suočava jeste i neprihvatanje prijedloga na Fiskalnom vijeću BiH koji se odnosi na način plaćanja duga. Federalni premijer Nermin Nikšić i ministar finansija FBiH Toni Kraljević nisu podržali prijedlog jer bi taj način plaćanja doveo do toga da Federacija BiH bude obavezana da isplati dio duga, iako je dug nastao isključivo zbog postupanja Vlade Republike Srpske. Ova situacija stvara političku napetost unutar države, jer su FBIH i RS često u različitim stavovima u vezi sa pitanjem finansijske odgovornosti.
Cijela situacija je postala ozbiljna, jer ukupni dug koji je BiH dužna isplatiti Viaductu prema presudi iz 2022. godine iznosi više od 110 miliona KM. Na svaki dan kašnjenja plaćanja, kamata iznosi 18.000 KM, što dodatno opterećuje finansijsku situaciju zemlje. Ove brojke jasno ukazuju na ozbiljnost i hitnost situacije, jer se zemlja suočava s povećanjem obaveza ukoliko ne riješi problem u predviđenom vremenskom roku.
Za sam sporazum iz 2017. godine, važno je napomenuti da je on postavljen kako bi se izbjeglo da cijela BiH bude teret za dugove nastale zbog postupaka samo jedne entitetske vlade. U sporazumu je, osim isplate, jasno definisano kako će se regulirati svi pravni koraci koji se odnose na tužbe i finansijske obaveze prema Viaductu.
Kroz cijeli proces, vrlo je jasno da Bosna i Hercegovina mora izvršiti svoje obaveze prema arbitražnoj presudi, no komplikacije vezane za podjelu odgovornosti između različitih nivoa vlasti i nejasnoće u vezi sa financijskim aspektima stavljaju pod pitanje kako će država uspjeti da izbjegne dalje posledice. Čitava situacija naglašava potrebu za efikasnijom koordinacijom između različitih državnih i entitetskih institucija, kako bi se izbjegle buduće komplikacije u sličnim slučajevima.
