U emisiji Pressing emitovanoj na televiziji N1, poznata ekonomska analitičarka Svetlana Cenić otvoreno je govorila o političko-ekonomskim okolnostima koje prate slučaj “Viaduct”, pri čemu je posebno kritična bila prema ponašanju vlasti u Republici Srpskoj i odnosima koji proističu iz političkih saveza u Bosni i Hercegovini. Kroz svoje izlaganje, ona je jasno stavila do znanja da se radi o složenoj mreži odgovornosti, neodgovornosti i dubljih političkih veza koje su mnogo više od pukih koalicijskih sporazuma.
Prema njenim riječima, potpuno je jasno da entitet Republika Srpska izbjegava preuzimanje obaveza u slučaju “Viaduct”. Nije riječ o nesporazumu ili greški, već o svjesnom izbjegavanju odgovornosti. Umjesto da se suoče s posljedicama vlastitih odluka, vlasti pokušavaju da “ušminkaju stvarnost” i sakriju istinu iza političke retorike. Upravo to, kako ističe Cenić, čini osnovu za sve dublju krizu u kojoj se nalazimo.
Posebno je kritična bila prema ponašanju Milorada Dodika, kojeg je optužila da već godinama koristi taktiku ucjena kako bi politički preživio. Ona navodi da je, iako bi se možda prvi mandat mogao staviti u zagradu, od drugog pa nadalje Dodik primjenjivao konstantan pritisak na sve političke aktere, prisiljavajući ih na pregovore pod njegovim uslovima. Takvo ponašanje, smatra Cenić, vodi u političku blokadu i paralizu institucija.
Osim toga, Cenić otkriva i širu sliku političkih savezništava koja dodatno komplikuju situaciju. Posebno naglašava da Dragan Čović nikada neće raskinuti savez s Dodikom, jer ih vežu “mnogo dublje veze”. Njihova saradnja, kako kaže, ne zasniva se samo na političkom interesu, nego i na zajedničkom cilju zaštite vlastitih pozicija. Takođe spominje da je i Nermin Nikšić u prošlosti imao prijateljski odnos s Dodikom, čak i dok je bio u opoziciji, što dodatno podgrijava sumnje da niko zapravo nije ozbiljno zainteresovan za procesuiranje odgovornosti.
U osvrtu na ekonomske aspekte, Cenić kritikuje Dodikove tvrdnje o tzv. “neraspoređenim sredstvima”. Ona ističe da sredstva koja se nalaze u Centralnoj banci BiH pripadaju građanima, a ne političkim liderima koji ih tumače kako im odgovara. Dodik, prema njenim riječima, često manipulira brojkama iz vazduha, koristeći ih kao sredstvo obmane javnosti.
Navela je i primjer izjava predstavnika firme Viaduct, koji su jasno poručili da neće stati dok ne dobiju ono što im pripada, pa čak i po cijenu blokade cjelokupnog sistema. To je jasan pokazatelj do koje mjere su institucije dovele ovu zemlju – u stanje potpunog zastoja i haosa.
Kao glavne probleme izdvojila je:
-
Ogromni dugovi javnih preduzeća, posebno u sektoru šumarstva i zdravstva;
-
Zapuštene institucije i nesposobnost političkog sistema da reaguje na pravovremen način;
-
Izostanak odgovornosti za katastrofalno upravljanje javnim resursima;
-
Prećutno prihvatanje sankcija i njihove dugoročne posljedice po stabilnost entiteta.
Na kraju, Cenić pesimistično zaključuje da je opstanak Republike Srpske doveden u pitanje upravo zbog dugogodišnje neodgovorne politike, gdje se svjesno zanemaruju obaveze, dok se realnost prekriva manipulativnim narativima. Upozorava da bi, nakon mandata sadašnje vlasti, mogla ostati potpuna pustoš – “ni kamen na kamenu”, kako sama kaže.
Kroz svoje izlaganje, Svetlana Cenić daje veoma ozbiljno upozorenje – ako se nastavi sa sadašnjim pristupom vođenja politike, bez promjena, odgovornosti i transparentnosti, budućnost ne samo entiteta, već cijele države ostaje pod velikim upitnikom. Time šalje poruku da više nije dovoljno samo ukazivati na greške – vrijeme je za konkretne korake i odgovornost.
Sve u svemu, riječi Svetlane Cenić predstavljaju snažan poziv na političku i institucionalnu odgovornost, ali i poziv građanima da se ne mire s manipulacijama koje se godinama ponavljaju. U društvu gdje se istina zamjenjuje političkim mitovima, a odgovornost izbjegava pod izgovorom koalicionih dogovora, vrijeme je da se građani ohrabre i počnu tražiti konkretne odgovore. Jer dok se vrh političke scene bavi međusobnim izgovorima, životni standard običnog čovjeka svakim danom sve više trpi. Upravo zbog toga, promjena ne smije doći samo odozgo – ona mora početi i odozdo, iz svijesti ljudi da je ova zemlja njihova, a ne političkih elita koje je koriste kao privatno vlasništvo.
