U društveno-političkom prostoru Bosne i Hercegovine sve češće se može osjetiti stanje kolektivne apatije – osjećaj kao da svi samo posmatramo urušavanje sistema i čekamo da se nešto spontano riješi, bez ikakvog učešća. Tako profesorica Svetlana Cenić duhovito i oštro primjećuje da se stiče dojam kako građani sjede, zure u plafon i nadaju se da će se isti urušiti sam od sebe, simbolično označavajući krah institucija, a da se niko neće morati pokrenuti. I da će Milorad Dodik jednog dana sam podnijeti ostavku, a prethodno se, možda čak, i sam predati. Ali to je čekanje koje će, sudeći po svemu, dugo potrajati.
Jedna od ključnih poruka koju autorica prenosi jeste kritika na račun navodne podrške koju Dodik uživa. Prema njegovim riječima, tobože ima podršku 62 posto stanovništva, ali sama autorka sumnjičavo postavlja pitanje: Ko je sproveo to istraživanje, kada i na kojem uzorku? I što je još ironičnije – zašto baš 62, a ne 63 posto?
Nadalje, u razradi ove tvrdnje, Cenić navodi listu političkih aktera za koje smatra da zapravo podržavaju Dodika, direktno ili indirektno:
-
Dragan Čović i njegova partija, koji s njim imaju dugogodišnju saradnju,
-
Nermin Nikšić, koji zbog raznih političko-poslovnih veza pokazuje blagonaklonost,
-
Naša stranka, koja pokazuje određenu rezervu prema ideji njegovog hapšenja,
-
Dino Konaković, koji možda još “odigra koju utakmicu s njim”,
-
Bakir Izetbegović, stari saveznik u političkom “nabacivanju loptice”,
-
Željko Komšić, koji izgleda nije siguran je li Dodik genije ili politički hazarder.
Kad se sve sabere, moguće je da tih 62 posto podrške zaista postoji – ali ne u narodu, već među političkom elitom. I to ne bi bio iznenađujući broj ako se tome doda i podrška međunarodne zajednice, koja je – prema Cenićkinoj ocjeni – često istovremeno kritična i tajno saradnička.
Uprkos tvrdnjama o podršci naroda, izborni rezultati demantuju tu percepciju. Da je podrška naroda zaista tolika, valjda bi se i izlaznost povećala – iz ljubavi, ako ništa drugo, sarkastično zaključuje autorica.
Govoreći o socio-ekonomskom stanju, Cenić naglašava da odgovor na pitanje “kad će biti bolje?” već godinama ostaje isti: biće bolje tek kad postane mnogo gore. Ona koristi slikovit primjer: kada se čovjek udari šakom u glavu, oči mu se zatvore, a treba vremena da se otok povuče. Tako i s narodom – tek kad dođe do tačke bola, reaguje.
Postoje i konkretne okolnosti koje bi mogle dovesti do promjena:
-
Kada privrednici kažu “dosta” i prestanu plaćati poreze.
-
Kada posljednji radno sposobni stanovnik napusti zemlju.
-
Kada zemlju nasele dalekoistočni i bliskoistočni narodi – ako to Zapad dopusti.
U tom kontekstu, stanje u Republici Srpskoj se opisuje kao “stabilno loše”, bez naznaka oporavka. Premijer Višković (Đenka), prema ironičnom opisu, “podiže radnu temperaturu”, ali ne na produktivan način – nego tako da će sve izgoreti, pa i sam on.
Ekonomija opada, a vlast se trudi da tu realnost prikrije terminima poput “sezonalnosti”, tvrdeći da će oporavak doći “idućeg mjeseca”. Ali mjeseci prolaze – od januara, pa do marta – i sve je gore. A onda dolazi april, pa maj, jun… I svaki naredni mjesec se postavlja kao nova nada. Autorica to duhovito parafrazira kroz stihove pjesme Željka Samardžića: “U oktobru biće u novembru, u novembru biće u decembru…”
U toj atmosferi, narod se već “prži”, podloženi smo vatri koja se umjesto vodom – gasi benzinom. Sistematski smo izloženi manipulacijama, obmanama i jalovim obećanjima. A pitanja poput: “Koga to zanima?” ili “Zašto ovo uopšte pišem?”, autorica postavlja gotovo retorički – svjesna da su odgovori porazni.
U posljednjem dijelu, Cenić upozorava na ono što nas je formiralo – naslijeđe nasilja i straha, koje nas je pretvorilo u podanike, a ne građane. Politička elita koristi taj mentalitet kao alat, dok mi i dalje vjerujemo da su “svjetske sile” fascinirane našim liderima – da se Trump, Putin i Xi Jinping nadmeću oko Dodikove sudbine.
Realnost je mnogo sumornija – sve više propadamo, i to istorijski. Tri naroda nisu složna? Uskoro ih možda neće ni biti, upozorava autorica. I ostaje pitanje – da li će išta ostati i za “sjeme”?
