Sonja Karadžić Јovičević, kćerka poznatog ratnog zločinca i prvog predsjednika Republike Srpske, Radovana Karadžića, izrazila je svoje nezadovoljstvo zbog ponašanja aktuelnog predsjednika Stranke demokratske srpske (SDS) Milan Miličevića. U svom javnom obraćanju, koje je prenijela na društvenim mrežama, Sonja Karadžić ukazuje na to da je Miličević odlučio da se oglasi povodom humanitarnih uslova u kojima se nalazi njen otac u britanskom zatvoru, ali joj nije bilo jasno zašto nije preuzeo inicijativu da je osobno kontaktira. Prema njenim riječima, Miličević nije kontaktirao porodicu Karadžić gotovo četiri i pol godine, što je bila glavna tačka njenog razočaranja.
Iako je Miličević istakao u svom javnom obraćanju kako poziva na pružanje boljih uslova za Karadžića u britanskom zatvoru, Sonja smatra da su nadležni organi, uključujući Ministarstvo pravde Velike Britanije i zatvor Albani, odgovorni za sve poteze u vezi sa tretmanom zatvorenika. U njenom izlaganju, ona također ističe da bi bilo mnogo prikladnije i korisnije da je Miličević uputio direktan poziv umjesto da se oslanja na društvene mreže, gdje je izostalo pomenuti ime njenog oca.
U svom statusu na društvenim mrežama, Sonja piše:
-
“Fino što se Miličević oglasio, ali mogao je i nazvati, nije to učinio 52 mjeseca.”
Ovaj istup izazvao je određenu pažnju javnosti, jer je Sonja jasno stavila do znanja da nije samo nezadovoljna Miličevićevim kasnim reagovanjem, već i njegovim izbjegavanjem lične odgovornosti. Kritikujući Miličevića zbog oglašavanja bez stvarne akcije, ona se osvrće na njegovu sposobnost da ne reaguje kada je to bilo najpotrebnije, a s obzirom na to da je prošlo gotovo četiri i pol godine otkako nije kontaktirao porodicu, u njenim riječima se osjeća i element tuge zbog neiskrene podrške.
Zanimljivo je da Sonja u svom odgovoru na društvenim mrežama nipošto nije pozvala na nasilne akcije ili eskalaciju, već je jednostavno skrenula pažnju na činjenicu da su nadležni organi za takve postupke, a ne stranački lideri. Neki analitičari smatrali su da ovakva reakcija Sonje Karadžić pokazuje određenu emocionalnu distancu prema političkom djelovanju, kao i njeno neslaganje s načinom na koji Miličević nastupa u javnosti.
S druge strane, Miličević je bio vrlo jasan u svojim izjavama, naglašavajući da Karadžić zaslužuje human i ljudski tretman u zatvoru, jer to, prema njegovom mišljenju, pripada svakom zatvoreniku bez obzira na njegove političke ili ratne akcije. U njegovoj izjavi, čin apeliranja na nadležne vlasti ima za cilj da se poboljšaju uslovi u kojem se Karadžić nalazi, a sve to u kontekstu njegovih političkih uvjerenja i partijske ideologije.
Zaključak: Sonja Karadžić Јovičević, koja je s pravom izražavala nezadovoljstvo zbog Miličevićevog nedostatka osobne odgovornosti, daje jasnu poruku da se političke izjave i akcije moraju zasnivati na stvarnim koracima. Kritikujući ga za nečinjenje u proteklom periodu, ona osvetljava pitanje odgovornosti političara prema svojim biračima i porodici. S druge strane, Miličević, s apelom na humanost prema Karadžiću, pokazuje svoju političku liniju koja je usmjerena na zaštitu prava čak i onih koji su kontroverzni, što ne prestaje izazivati debate o moralu i pravu u kontekstu ratnih zločina.
Ova situacija također postavlja važna pitanja o načinu na koji političari koriste svoje pozicije za manipulaciju percepcijama javnosti i kako se odnose prema osjetljivim pitanjima vezanim uz prošlost, posebno u kontekstu ratnih zločina. Milan Miličević je svojim apelom na poboljšanje uvjeta za Radovana Karadžića jasno ukazao na to da, u političkom smislu, zadržava određenu odgovornost prema ljudskim pravima, no njegov pristup, bez konkretnih djela, mogao bi se tumačiti kao samo politička kalkulacija s ciljem sticanja podrške određenih biračkih grupa koje se protive suđenju za ratne zločine. Za razliku od toga, Sonja Karadžić svojim iskazima nastoji istaknuti da politika ne bi smjela biti način za prešutno opravdavanje zločina, već bi trebala biti orijentirana prema realnim problemima i ispravnim postupcima, koji podrazumijevaju direktnu komunikaciju i odgovornost prema onima koji su pogođeni.
U konačnici, karakter svakog političara može se ogledati u njegovim postupcima, ne samo u riječima. Miličevićev pokušaj da utiče na promjene u uslovima zatvora za Karadžića, iako izričit u svom pristupu, mogao bi biti viđen kao politički manevar usmjeren na održavanje i jačanje političkog statusa, dok Sonja Karadžić, premda emotivna i kritična, nudi vrlo jasnu poruku o važnosti međuljudskih odnosa, odgovornosti i dosljednosti u djelovanju. Ova situacija nas podsjeća da politika mora biti vođena principima, a ne samo taktikama, jer konačno, na kraju svega, to je način na koji se političari suočavaju s prošlošću i oblikuju svoju budućnost.
