Jutros me čovjek s kojim sam dijelila krevet dvadeset godina — zamolio da napustim njegovu kuću. Gledao me pravo u oči, stežući jastuk kao štit, i rekao: „Gospođo, morate ići. Čekam svoju ženu, Jasnu. Vraća se uskoro iz prodavnice.“ Moje ime je Merima. Ja sam njegova žena. A Jasna? Jasna je bila njegova srednjoškolska ljubav. Otišla sam u kuhinju, sakrila ruke koje su se tresle. Telefon je zazvonio. Opet osiguranje. „Gospođo Merima,“ cvrkutao je glas, previše veseo za utorak. „Vaš zahtjev za kućnu njegu je odbijen. Pošto vaš muž još može hodati, ne ispunjava uslove. Predlažemo privatno liječenje.“ Htjela sam vrištati. Baciti telefon. Viknuti: „Znate li vi koliko košta ’? Košta me razuma.“ Ali rekla sam samo: „U redu. Hvala.“ Jer to je ono što mi radimo. Moramo biti ljubazni i u najtežim trenutcima. Esmira sam upoznala u jesen 2000.
Radila sam na pultu restorana. Ušao je u izblijedjeloj jakni, tražio posao. Bio je najjači čovjek kojeg sam poznavala. Ali život ne pita koliko si jak. Prije pet godina stigla je dijagnoza: vaskularna demencija. Polako, okrutno. Prvo je zaboravio gdje je parkirao auto. Onda daljinski. A onda je zaboravio i živjeti kao Esmir. Na internetu svi pričaju o „brizi o sebi“. Kupke. Aromaterapija. Ali demenciju ne popravlja nijedna kupka. Prava ljubav nije bajka. Prava ljubav je čišćenje nesreće u kupatilu u 3 ujutro jer čovjek koji je dizao 90 kila na benchu ne može naći WC. Prava ljubav je zaključavanje ključeva jer pokušava otići na posao koji je izgubio prije 15 godina. Prava ljubav je tugovanje za živom osobom. Prošle sedmice naš sin Damir je došao. Pokušao je pričati s ocem o sportu. Esmir ga je pogledao prazno i rekao: „Jesi ti onaj što popravlja kablovsku?“ Vidjela sam kako se Damirov duh slomio. Zadržao suze, nasmijao se: „Jesam, babo. Provjeravam signal.“ Te noći sam sjedila napolju, ljuta. Na sistem. Na svemir. Na čovjeka koji me nekad štitio, a sad treba moju zaštitu. Na sekundu sam pomislila da spakujem torbu i vozim dok ne nestane goriva. Ali nisam. Ušla sam, provjerila brave, pokrila ga. Jučer nam je bila 22. godišnjica. Nisam je spomenula. Imao je „loš dan“ — šetao hodnikom, mrmljao o ljudima koji mu kradu alat. Prala sam suđe kad sam osjetila ruku na ramenu. „Merima?“ To je bio on. Esmir. Oči bistre, magla nestala na sekundu. Drhtavim rukama pružio mi malu, zgužvanu bijelu kovertu. „Sakrio sam ovo,“ šapnuo je. „U kutiju s alatom. Prije nego sam postao loš. Za danas.“ Pritisnuo je u moju mokru ruku. „Znam da nisam… ja. Znam da je teško, Merima. Oprosti.“ Zagrlio me. Pravi zagrljaj — onaj koji te drži kad se raspadaš. A onda, kao da nikad nije bilo, svjetlost mu je nestala iz očiju. Otišao je do prozora da gleda komšijinog psa. U koverti je bio jednostavan srebrni privjesak i poruka, njegovim starim rukopisom: „Za svaki dan kad si ostala, a htjela si otići.“ Nisam samo plakala. Slomila sam se. Sjela na pod, jecala za čovjekom koji je bio, i ženom koja sam morala postati. Svijet je opsjednut početkom ljubavi: snimci prosidbi, svadbene slike, savršeni trenuci. Ali to je samo uvod. Ovo je ljubav. Prava ljubav je maraton kroz rovove. Ljubav nije da nađeš nekog s kim ćeš ostariti. Ljubav je da nađeš nekog o kome ćeš brinuti kad „staro“ postane „teško“. Ljubav se ne mjeri leptirima na prvom sastanku. Mjeri se rukama koje, i kad su umorne, drhtave, istrošene — odbijaju da te puste. Večeras zagrlite svoje voljene. A ako ste njegovatelj, borite se u tišini… Vidim vas. Radite najsvetiji posao koji postoji. treba mi slika
