Ispričat ću vam priču o jednoj, meni veoma dragoj sestri i njenon povratku Allahu, s.w.t.. Sjećam se njenog prvog dolaska na predavanja i odjeće koja je odavala nizak moral i nedostatak stida, jer je došla napola gola na sijelo na kojem je znala da će da se održi ders. Nisam htjela da je kritikujem niti da ignorišem. Čak šta više, posvetila sam joj posebnu pažnju i sjećam se kako sam se s njom šalila dok sam je tjerala da popije svoju prvu kafu. Bila je jako mlada, lijepa i izrazito lijepo građenog tijela. Doista je svojom ljepotom pažnju privlačila, pa sam se jako bojala za nju. Nadala sam se da će ponovo da dođe i na slijedeće predavanje i ona je, elhamdulillah, došla. Ovoga puta je bila nešto bolje obučena.Pokrila je stomak i obukla majicu sa rukavima. Bila je opuštenija, uključivala se u razgovore, tražila da se predavanja održavaju malo češće. Počela je da dolazi redovno, a svakim dolaskom njena odjeća je bivala ljepša, šira, duža.. Na kraju je počela redovno da dolazi u dugim suknjama i širokim tunikama. Bila sam presretna zbog nje, jer sam se nadala da je na putu spasa. Puno sam dovila da je Allah Svevišnji uputi na Pravi put i da je zaštiti od šejtanskih spletki.Primjetila sam da svaki put kada joj mobitel zazvoni, ona uzima svoj diktafon i izlazi u drugu sobu. Nisam htjela da je kritikujem, jer sam se bojala da ta kritika ne bude uzorkom njenog udaljavanja od džemata, a samim tim i vraćanje na put koji vodi ka vatri. Jednog dana, nakon što sam pričala na temu Adabi ponašanja na sijelu, njen mobitel je zazvonio i ona je postiđeno zamolila da svi šutimo dok se ona javi majci.Uključila je diktafon na kome je bila snimljena nekakva muzika i galama i kratko rekla: „Majko, slabo te čujem, u kafiću sam sa prijateljima!“ Uključila je zvučnik, a majka odgovara: „Samo sam htjela da vidim jesi li ponijela pare, ako ti treba dođi kod mene u kancelariju“… „Ne treba, ćao!“, odgovara sestra i brzo vezu prekida.
Zamolila sam Allaha da mi podari sabur i mudrost, a zatim upitala sestru zbog čega je pustila muziku u društvu u kome se nalaze vjernici koji su pokorni Allahu, s.w.t., i koji znaju da je slušanje muzike veliki grijeh, a pjesma šejtanska himna. Počela je svoju priču gorko plačući. Ispričala je da su njeni roditelji džahili (neznalice)i da joj ne dozvoljavaju da ide u džamiju, na predavanja niti da donosi u kuću knjige o islamu. Oni islam smatraju zaostalom vjerom, a sestre sa hidžabima i nikabima glupim i divljim. Nude joj sve što jedna savremena djevojka nemuslimanka traži i ne štede novca, niti vremena da je od islama što više udalje.Kada je došla prvi put kod mene na predavanje, ispričala je roditeljima o svojim utiscima, a oni su bili zaprepašteni njenim oduševljenjem, te je bila kažnjena ne izlascima iz kuće, sve dok nije obećala da više nikada neće otići na predavanje. Iz tog razloga je otišla u kafić i snimila muziku i buku u njemu te taj snimak pušta kada je majka ili babo zovu da provjere gdje se nalazi… Ona je odlučila po svaku cijenu da ide ispravnim putem i bježi od lažnih prijatelja i svih prljavština i opasnosti koje sa sobom razvratni život nosi.Plakala sam i ja sa njom kao i sve prisutne sestre. Divile smo se njenoj snazi i želji da pobjedi šejtana i sve šejtanske spletke. Bila je divan primjer istinske spoznaje Allahove veličine. Odlučile smo upućivati dove za našu dragu sestru, po najčvršćoj vezi, i zavidile joj na blagodatima snage i istrajnosti na ispravnom putu kojim je Milostivi vodio.Vrijeme je prolazilo, a ona je redovno dolazila i uvijek na isti nacin postupala. Trudila se da učestvuje u svim aktivnostima, da bude od pomoći. Kopirala je predavanja i dijelila ih dalje. Izraz njenog lica je pokazivao da je sav njen trud iskreno u ime Allaha. Postala je omiljena u našem društvu. Sve sestre su je voljele i radovale se njenom dolasku, a ona je počela da dovodi i svoje drugarice koje su prolazile faze slične njenim. Jednog dana me pitala o hidžabu na šta sam ja kratko odgovorila da je hidžab farz (obaveza) svake polno zrele muslimanke. Nakon četiri dana me nazvala i rekla mi „Uputi dovu za mene sestro, stavila sam hidžab, sada sam potpuno sretna“. Bila sam presretna zbog nje, jer doista samo hidžab joj je i trebao kako bi upotpunila svoj iman. Objasnila je da roditeljima ništa nije rekla i da još neće reći, ali da je njena odluka čvrsta i konačna.Strahovala je da je ne preduhitri melek smrti prije nego ga stavi i od dana kada sam joj odgovorila da je hidzab obaveza svake muslimanke, nije prestala da razmišlja te je donijela konačnu odluku. Od srca sam dovila da joj Allah olakša i bude na pomoći. Nosila je ova sestra 8 mjeseci hidžab krijući od roditelja i strahujući od reakcije kada saznaju da ga je stavila. Allah Milostivi joj je olakšao kako se nije nadala i znalo se desiti da prolazi pored svojih roditelja ili čak u tramvaju stoji pored njih, ali je ne prepoznaju.
Desilo se iskušenje sa njenom majkom koja se jako razboljela i završila u bolnici, tako da je sestra morala da joj ide u posjetu i morala je da bira između pokornosti Allahu i odlaska u hidžabu u posjetu ili pokornosti majci i odlska bez hidžaba. Ova iskrena mu minka je odlučila da se čvrsto pouzda u Allaha i otišla je ponosno i dostojanstveno u hidžabu. Iako je majka negodovala kao i otac ,ipak to nije bilo ni približno onome čime su joj prijetili i što smo svi očekivali.Allah, s.w.t., ju je iskušao i, elhamdulillah, naša sestra je taj ispit položila sa najboljom ocjenom. Njeni roditelji je danas podržavaju u svemu, kupuju joj hidžabe i često organizuju predavanja u njihovoj kući. Ova priča je velika pouka svim sestrama koje imaju slična iskušenja sa članovima porodice zbog svog ispoljavanja vjere. Kada insan istinu spozna, tada treba iskreno i istinski u Allaha Svemogućeg da se pouzda i uspjeh je zagarantovan.
Nađa Dizdarević, religis
