Priča Sadete Ahmić, iz naselja Ahmići, jedna je od onih koja nam govori o snazi iskušanih gubitkom svojih najmilijih, a koja nas obavezuje na duboko poštovanje.
Sadeta je imala 36 godina kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu, a, kao i većina njenih komšija, mislila je da živi najbolje dane svoga života, jer je porodica bila na okupu. Ništa nije naslućivalo dolazak sijača smrti u njene Ahmiće.
Tog 16. aprila 1993. godine crni oblak natkriva Ahmiće. Poziv na jutarnju proljetnu molitvu. Kao i prethodnih dana mještani popunjavaju džamijske safove. Početak ezana prvi put je poziv i komšijama nemuslimanima za početak napada. Sadeti naviru sjećanja, s teškom mukom vraća se u vrijeme koje je za nju stalo.
– Moj muž Šukrija i ja smo mislili da živimo najbolje godine svoga života. Rodili smo troje djece. Tri djevojčice. Enisa je najstarija, Medina i Amina su blizankinje i imale su nepunih šest godina. Tek što smo završili izgradnju porodične kuće, počinje prokleti rat. To jutro zaučio je ezan sa munare, istog momenta počela je rafalna paljba. U kući pored naše u rano jutro čuli su se rafali i eksplozija – ubili su mog djevera, njegovu suprugu i dvoje djece od kojih je jedno imalo sedam godina, a drugo tri mjeseca. Došli su pred našu kuću i zvali su mog muža imenom. Izašao je misleći da će tako spasiti nas. Na kućnom pragu i na našem gruntu strijeljali su ga. Zapaljena nam je porodična kuća iz koje smo istjerani, bježeći i spašavajući svoje živote prelazili smo preko ubijenog tijela moga supruga Šukrije i tijela našeg starijeg komšije i komšinice koje su ubili kada su krenuli prema našoj kući – prisjeća se Sadeta.
Odlazak u nepoznato i ekshumacija Šukrije
Uslijedio je odlazak u nepoznato, ali i suočavanje sa istom boli u momentu kada saznaju za ekshumaciju njenog Šukrije.
– Sa tri malodobne kćerke svoj životni put nastavljam u Zenici. Iako Zenica nije daleko od mojih Ahmića, nikada nisam našla svoj mir u tom gradu koji mi je sve ponudio. Godine su prolazile, a Šukriju nismo pronašli. Te 2002. godine desila se ekshumacija. Pokopali smo ga u martu 2003. godine. Pomislili smo da smo i on i mi našli svoj smiraj. Starija kćerka Enisa bila je uporna u odluci da se izvrši reekshumacija i utvrđeno je da obdukcija nije rađena i da su nalazi bili lažni. Kao da su ga ponovo ubili. Ista bol i ista sjećanja. Svoj konačni smiraj našao je u svojim Ahmićima – kazuje Sadeta.
Tri brige, svaka za sebe
Njene tri kćerke su, kako kaže, tri brige, svaka za sebe.
– Tri ženske glave i tri moje velike brige bile su kćerke. Svaku važniju životnu odluku morala sam dodatno vagati. Kroz glavu mi je stalno prisutan osjećaj i vječito pitanje – kako bi Šukrija reagovao. Te misli su mi pomogle da ih odgojim onako kako bi baš on želio. Završile su fakultete, magisterije i dalje su na školovanju. To je bila moja životna misija. Korektiv i vodilja mi je bio odgovor koji bi ponudila Šukriji pri našem budućem susretu – govori Sadeta.
Familija Ahmić ostala je bez 48 članova. Njihov jedini odgovor je svakodnevni trud na polju obrazovanja i čvrste vjere. U svojoj avliji, za drvenim stolom, Sadeta pije treći fildžan kahve, posmatrajući unuku Duneju dok se vozi na biciklu bezbrižna, završava svoja sjećanja.
Posmatrajući je shvatamo da je naša obaveza posebno poštovanja prema njoj, njenom ponosu i njenoj snazi, kao i snazi drugih majki Bosne i Hercegovine.
(Preporod.info)
