Težak Život Majke i Kćerke u Općini Osmaci
U općini Osmaci, smještenoj u srcu Bosne i Hercegovine, živi majka Sadika sa svojom kćerkom Zehrinom. Njihov život ispunjen je izazovima koje je teško zamisliti, a borba za osnovne životne potrebe postala je svakodnevna rutina. Sadika, žena u zlatnim godinama, nosi težak teret brige o svojoj kćerci koja ima potpune poteškoće u razvoju, što dodatno otežava njihov svakodnevni život. Njihova priča nije samo lična, već i odraz šireg problema s kojim se suočavaju mnoge porodice u Bosni i Hercegovini. Ova situacija, koja često ostaje neprimijećena, zaslužuje da bude ispričana i da dobije pažnju koju zaslužuje.
Sadika se suočava s brojnim izazovima, a njen minimalni penzionerski prihod od samo nekoliko stotina maraka mjesečno nije dovoljan ni za osnovne životne troškove. Osim što jedva sastavljaju kraj s krajem, ona često mora birati između hrane i lijekova. Na primjer, kada se odluče posjetiti liječnika, često se vraćaju kući gladne i žedne, jer su sredstva koja imaju ograničena isključivo na plaćanje taksija i lijekova. Ova situacija postavlja ozbiljna pitanja o dostojanstvu i osnovnim pravima svakog pojedinca, koja bi trebala biti zagarantovana bez obzira na socioekonomski status.
Zehrina, koja je potpuno nesposobna za samostalan život, ovisi o svojoj majci za sve osnovne potrebe. Kada se javi njena želja za sokom ili slatkišima, Sadika se često suočava s nemogućnošću da joj to pruži. „Život mi je težak, jedva preživljavam“, riječi su koje odražavaju njene osjećaje i svakodnevnu borbu. Nedostatak osnovnih namirnica i kuhinjskih aparata otežava im život, jer u kući nemaju ni šporet na kojem bi mogli pripremati obroke. U takvim trenucima, jednostavne želje poput tople čorbe ili svježeg hljeba postaju nedostižni snovi, stvarajući dodatni psihološki pritisak na njihovu svakodnevicu.
Pored materijalnih problema, Sadika se najviše brine o budućnosti svoje kćerke. „Kada me više ne bude, ko će se pobrinuti za Zehrinu?“ često pita, a strah od ostavljanja kćerke bez ikakve podrške je neizmjeran. U njenim očima, najveći strah nije samo fizička glad, već i emocionalna praznina koju bi ostavilo njeno odsustvo. U razgovoru, ona izražava želju da se Zehrina jednog dana vrati u Kalesiju, gdje su imali sretnije trenutke, misleći da bi možda tamo imala više podrške. Ova misao daje nadu, ali i dodatni teret, jer nije sigurna da li će se takvo što ikada ostvariti. Ova dilema dodatno naglašava važnost adekvatne socijalne zaštite i podrške za porodice s posebnim potrebama.
Nedostatak društvene podrške dodatno komplicira njihov život. U općini Osmaci, gdje se često previđaju ovakve situacije, rijetko se pojavljuju ljudi ili institucije koje bi pružile pomoć. „Nikad nam niko nije pomogao“, govori Sadika, dok se prisjeća trenutaka kada su jedini izvori pomoći dolazili u obliku 50 eura iz Socijalnog ili nekih osnovnih namirnica koje im donesu. Ova situacija ukazuje na ozbiljne probleme u socijalnom sistemu koji ne uspijeva da pruži adekvatnu podršku najugroženijim članovima društva. Mnogi se pitaju gdje su odgovorni, kako bi se mogla stvoriti bolja budućnost za osobe poput Zehrine, koje se suočavaju s brojnim preprekama svakodnevno.
Na kraju, priča Sadike i Zehrine je priča o ljudskim pravima, dostojanstvu i potrebama za podrškom u zajednici. Njihov život, premda ispunjen teškoćama, ukazuje na potrebu za stvaranjem održivih rješenja koja će omogućiti osjetljivim grupama da žive s dostojanstvom. U ovim teškim vremenima, svi mi imamo odgovornost da se uključimo i pomognemo onima koji se bore za osnovne životne potrebe. Samo zajedničkim naporima možemo stvoriti bolje uvjete za sve, a posebno za one koji su najugroženiji. Naša zajednica mora prepoznati važnost solidarnosti i empatije, te preduzeti korake ka stvaranju svijeta u kojem će svaka osoba imati priliku za dostojanstven život.
