Slučaj Azre Premtić: Problemi samohranih majki i prosvjetnih radnika
U savremenom društvu, gdje se često govori o pravima radnika i pravdi, slučaj Azre Premtić iz Zeničko-dobojskog kantona predstavlja alarmantnu sliku stanja u obrazovnom sistemu i šire u Bosni i Hercegovini. Nakon više od dva desetljeća predanog rada u prosvjeti, Azra se našla pred neviđenim izazovima koji su došli kao rezultat nepravde i diskriminacije. Kao samohrana majka, ona se suočava s gubitkom posla zbog toga što Ministarstvo obrazovanja ZDK nije priznalo njen radni staž niti priznatu diplomu visoke stručne spreme.
Ova situacija nije samo lična tragedija jedne žene, već i simptom šireg problema u društvu gdje se zakoni i pravila čine selektivnim, favorizujući pojedince bliske moćnicima. Azra ističe da je njen rad i trud tokom svih godina, kao i obrazovanje stečeno završetkom Visoke škole i Pravnog fakulteta u Sarajevu, jednostavno obrisano iz službene evidencije. “Na ovaj način, moj rad se briše jednim potezom pera”, kaže ona, naglašavajući kako je to uvredljivo ne samo za nju, već i za sve radnike koji su predano služili svojoj zajednici.
Diskriminacija i nejednakost u obrazovnom sistemu
Diskriminacija kojoj je Azra izložena nije izolovan slučaj, već odražava širu sliku u kojoj se pojedinim kandidatima, često bliskim direktorima ili moćnim strukturama, prilagođavaju kriteriji kako bi se ostvarila prava koja su drugim radnicima uskraćena. “To predstavlja očitu diskriminaciju i pogodovanje”, naglašava ona, pozivajući se na sistem koji ne samo da ne štiti, već i aktivno šteti onima koji su posvećeni svom poslu.
Dodatnu bol čini nedostatak podrške sindikata, kojem je Azra bila članica tokom 25 godina. “Tri puta sam se obraćala i tražila samo ono što mi pripada – besplatnu pravnu pomoć”, izjavila je, naglašavajući da je umjesto podrške dočekala tišinu i negaciju. “Ako sindikat ne brani radnika, kome se onda možeš obratiti?”, pita se i ovo pitanje ostaje bez odgovora, ukazujući na propuste u sistemu zaštite radničkih prava. Osim toga, nedostatak transparentnosti u radu sindikata dodatno otežava situaciju, ostavljajući radnike da se bore sami, bez potrebne pomoći i savjeta.
Glas samohranih majki i borba za pravdu
Azra Premtić naglašava kako njena borba nije samo njena lična, već predstavlja glas svih samohranih majki, prosvjetnih radnika i poštenih građana koji se svakodnevno bore za svoja prava. “Ovo je priča svih onih koji ostaju nezaštićeni i bez podrške u društvu koje bi trebalo biti orijentisano na pravdu”, izjavila je ona, poručujući da je spremna javno govoriti i dijeliti dokumentaciju kako bi se istina čula. Njena hrabrost u suočavanju s ovim problemom može poslužiti kao inspiracija drugima da se bore za svoja prava i ne odustaju u trenutku kada se suočavaju s preprekama.Primjer Azrinog slučaja ukazuje na šire probleme s kojima se suočavaju mnoge samohrane majke u Bosni i Hercegovini. U zemlji u kojoj su ekonomski i socijalni uslovi često teški, samohranim majkama je dodatno otežano ostvarivanje prava koja bi trebala biti zajamčena. Ove žene često bore se ne samo za svoje egzistencijalne potrebe, već i za svoje obrazovanje i karijere, suočavajući se s preprekama koje su postavljene od strane sistema koji ne prepoznaje njihov trud i predanost.
Šira slika radničkih prava u Bosni i Hercegovini
Slučaj Azre Premtić baca novo svjetlo na stanje u obrazovnom sektoru, ali i na širu sliku odnosa prema radnicima u Bosni i Hercegovini. U zemlji gdje se često prelamaju društvene nejednakosti, pravila se prilagođavaju moćnima dok oni koji su decenijama služili sistemu ostaju nezaštićeni. Ova situacija zahtijeva hitnu pažnju i akciju, kako bi se osiguralo da svi radnici, bez obzira na svoje pozicije, imaju jednake šanse i zaštitu svojih prava.U kontekstu ove borbe, važno je da javnost bude informisana i da se osnaže svi oni koji su pogođeni ovakvim nepravdama. Sindikati, nevladine organizacije i šira zajednica moraju se udružiti kako bi stvorili jači front protiv diskriminacije i nejednakosti. Samo tako možemo osigurati da se glasovi radnika poput Azre Premtić čuju i da se bore za svoja prava, vraćajući im dostojanstvo koje im nikako ne bi smjelo biti oduzeto.
Važno je naglasiti da se ovakvi slučajevi ne javljaju samo u obrazovnom sektoru, već se protežu i na druge oblasti, uključujući zdravstvo, socijalnu zaštitu i javne usluge. Mnoge žene, koje su se suočile sa sličnim izazovima, često se osjećaju izolovanim i nemoćnim. Bez adekvatne podrške društva i institucija, njihova borba se čini gotovo uzaludnom. U tom kontekstu, potrebna je šira društvena mobilizacija kako bi se stvorila klima u kojoj će se cijeniti rad i trud svih, a ne samo privilegovanih.
Na kraju, slučaj Azre Premtić podsjeća na važnost solidarnosti u društvu. Kada se jedan glas podiže protiv nepravde, on može inspirisati mnoge druge da se pridruže borbi. Stoga, svaka podrška, bilo da dolazi od pojedinaca, organizacija ili zajednica, može imati dalekosežne posljedice. U budućnosti, važno je nastaviti boriti se za pravdu i jednakost, kako bismo osigurali bolje uslove života za sve građane, posebno one najugroženije, poput samohranih majki i prosvjetnih radnika.
