Roman “Monah Hokaj” i opsada Sarajeva: Psihološki portret rata
Roman Vuka Draškovića „Monah Hokaj“ predstavlja duboko emotivno i provokativno djelo koje istražuje psihološke posljedice rata na pojedinca, koristeći opsadu Sarajeva kao pozadinu za razvoj priče. U središtu ovog romana je snajperista, regrutovan u specijalnu jedinicu UDBA-e, koji se suočava s teškom dilemom moralnosti dok izvršava naredbe koje uključuju sistemsko ubijanje nevinih civila. Kroz lik snajperiste, Drašković ne samo da prikazuje brutalnost ratnog stanja, već i unutrašnje borbe i psihološke lomove koji prate svakog pojedinca koji se nađe u takvoj situaciji. Ova kompleksnost ljudske psihe u kontekstu rata je tema koja zaslužuje dublje istraživanje i analizu.
Na samom početku romana, Drašković opisuje situaciju u Sarajevu tokom decembra 1993. godine, kada su se granate povukle, ali je napetost i dalje bila prisutna. Glavni junak se premešta na poziciju s koje može lakše ciljati svoje mete, a u tom trenutku se susreće s likovima koji su mu daleko od neprijatelja. Ova scena, kada vidi osobu s kantom koja žuri prema Sebilju, otkriva njegovu emocionalnu distancu i otuđenost. Njegov odgovor na ovu situaciju pokazuje njegovu dehumanizaciju i gubitak empatije prema žrtvama rata, što je posljedica ideoloških pritisaka i ratne propagande koja ga okružuje. Ovaj trenutak simbolizuje kako rat ne samo da uništava fizički svijet, već i duhovni i emocionalni aspekt ljudskog postojanja.
Jedan od najdramatičnijih trenutaka u romanu nastaje kada se lik suočava s posljedicama svojih djela. Nakon što je ispalio metak na neprežaljenu žrtvu, sjeda i prisjeća se vlastitog života, uključujući i uspomenu na razgovor s Amrom Fejzović, arheologinjom čiji je sin ubijen. Ova situacija predstavlja ključni trenutak u kojem se junak suočava s vlastitom krivicom i moralnom odgovornošću. Njegova unutrašnja borba postaje još intenzivnija kada shvati da je izgubio ne samo osobu koju je volio, već i svaku mogućnost za iskupljenje. Ova scena simbolizuje sukob između lične tragedije i kolektivnog nasilja koje se odvija oko njega, naglašavajući kako rat može razbiti ljudske veze i saplesti dušu u moru patnje.
Roman takođe istražuje dinamiku moći i glorifikaciju nasilja koja se često pojavljuje među ratnim vođama i autoritetima. U trenutku kada se protagonist suočava sa svojim postupcima, prisustvuje gozbi ratnih vođa, gdje se ne samo da diskutuje o strategijama, već i veliča nasilje. Ove scene služe kao kritika društvenih i političkih struktura koje omogućavaju i podržavaju ratno ponašanje, dok istovremeno zanemaruju ljudsku patnju. Izjava jednog vladike, “Malo je to, malo, vaš sudnji dan tek dolazi”, predstavlja ne samo neosjetljivost elites, već i njihovu sposobnost da manipuliraju ratnim narativima kako bi opravdali svoje postupke. Ova dinamika moći i manipulacije je ključna za razumevanje načina na koji ratne elite oblikuju percepciju rata među običnim ljudima, često ih uvlačeći u spiralu nasilja i mržnje.
Nakon izložbe svojih postupaka, protagonist biva hospitalizovan i suočava se s medicinskim dijagnosticiranjem koje ga označava kao “paranoičnog”. Ovaj trenutak dodatno naglašava apsurdnosti situacije u kojoj se on nalazi; dok je odgovornost za svoja djela prebačena na njegov mentalni sklop, zapravo se prikazuje kako medicinski i pravosudni sistemi manipulišu istinom, često zatvarajući oči pred stvarnim zločinima. Ova interakcija između likova otkriva duboku krizu identiteta i moralnosti unutar ratnog konteksta. Protagonistova hospitalizacija nije samo fizička, već i simbolička, predstavljajući kako društvo može zanemariti istinu i realnost u korist lakših objašnjenja i dijagnoza koje uklanjaju odgovornost sa samog društva.
Na kraju romana, protagonist se suočava sa surovom stvarnošću međunarodnog prava. Optužnica koja mu se stavlja na teret simbolizuje ne samo individualnu odgovornost za ratne zločine, već i širu sliku pravde koja se pokušava uspostaviti u posleratnom društvu. Njegov susret s izaslanikom Ministarstva pravde, koji mu predaje optužnicu, predstavlja konačnu tačku sukoba između unutrašnjih demonâ i vanjskih zakonskih okvira. Ovakav završetak ne samo da zatvara priču o ličnoj tragediji, već i otvara pitanja o kolektivnoj odgovornosti i pravdi u kontekstu ratnih sukoba. Kako se društvo može suočiti sa svojim zločinima iz prošlosti? Da li je moguće ostvariti pravdu za sve žrtve rata? Ova pitanja ostaju otvorena, neizvjesna i izazivaju duboko razmišljanje o prirodi pravde i odgovornosti.
Roman „Monah Hokaj“ tako postaje ne samo priča o ratu, već i duboka psihološka studija koja istražuje granice ljudskog postojanja u vremenima ekstremnih okolnosti. Kroz lik snajperiste, Vuk Drašković uspijeva prikazati ne samo brutalnost rata, već i njegove posljedice na psihološko stanje pojedinca, otkrivajući složene slojeve ljudske psihe kada je suočena s moralnim krizama i ratnim užasima. Na taj način, roman poziva čitatelje da razmišljaju o vlastitom identitetu, moralnosti i odgovornosti, ne samo u kontekstu rata, već i u svakodnevnom životu, gdje se često suočavamo sa sličnim pitanjima o pravdi i ljudskosti.
