Nakon što je završena agresija na Bosnu i Hercegovinu, Šemso Džaferagić vratio se u svoje rodno selo Biljane, u opštini Ključ. Međutim, ono što ga je tamo dočekalo nije bio dom ispunjen uspomenama, porodicom i toplinom. Umjesto toga, zatekao je tišinu, tugu i hladni mir šehidskog mezarja, gdje su ukopani svi članovi njegove najuže porodice. Njegov povratak nije bio povratak životu – bio je to povratak uspomenama koje paraju srce.
U ljeto 1992. godine, tačnije 10. jula, Šemso je uhapšen u svom selu i, zajedno s ostalim muškarcima, zatvoren u lokalnoj školi. Dok je bio zatočen, počinjen je masakr u Biljanima, jedan od najtežih zločina u tom dijelu Bosne. U tom krvavom pohodu, ubijeni su njegova supruga, petomjesečna kćerka, četverogodišnji sin, otac, brat, sestra i sestrična. Šemso je ostao bez svega – bez porodice, bez doma, bez onoga što čovjeka čini čovjekom.
Danas, više od trideset godina nakon tog kobnog dana, Šemso svakodnevno živi s neizmjernim gubitkom. Svaki korak koji napravi kroz selo vodi ga do mezarja, do nišana koji nose imena njegovih najmilijih. Sam kaže da mu je najteže kada iz džamije izađe i pred sobom vidi njihove grobove.
“Znate, sama činjenica da moram proučiti sedam Fatiha je vrlo teška. Ne može to čovjek opisati,” govori tiho, s glasom koji nosi težinu prošlosti koju ne može zaboraviti.
Biljani, selo koje je nekada bilo sinonim za mir, zajedništvo i prirodnu ljepotu, danas stoji kao simbol bola, nepravde i preživljenog genocida. Ono što je nekada bio dom za mnoge, sada je podsjetnik na to kako zlo može uništiti čitave porodice, čitave zajednice prenosi dijasporainfo.net
