U Sarajevu i širom Bosne i Hercegovine posljednjih dana sve veći interes izaziva odnos između Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije, i Milorada Dodika, predsjednika entiteta Republika Srpska. Dok se kriza u Bosni i Hercegovini produbljuje, sve se više pažnje usmjerava na potencijalno redefinisanje političkih savezništava u regiji, pri čemu pojedini analitičari tvrde da Beograd polako ali sigurno diže ruke od Dodika.
Tokom gostovanja na jednoj televiziji u Srbiji, Vučić je govorio o nedavnom pokušaju privođenja Dodika u Istočnom Sarajevu, tvrdeći da o tome nije imao nikakvih saznanja. U svom stilu, predsjednik Srbije je pokušao umanjiti značaj događaja, opisujući telefonski razgovor sa Dodikom kao nejasan i zbunjujući. No, njegova dalja izjava izazvala je veći interes javnosti jer je aludirao na to da ne razumije potrebu za hapšenjem političkih lidera koji se, prema njegovim riječima, nisu saglasili s odlukama visokog predstavnika, čiju legitimnost osporava dio političkih struktura u BiH.
Vučić je zatim istakao da u savremenom geopolitičkom kontekstu mnoge sile iz Evrope moraju negdje pokazati svoju snagu, ali ne mogu to učiniti prema Rusiji ili Kini, te da se stoga često odlučuju da djeluju u manjem, osjetljivijem prostoru kakav je Zapadni Balkan. U tom kontekstu, izrazio je i svoje protivljenje odluci Christiana Schmidta, visokog predstavnika u BiH, da zabrani finansiranje političkih stranaka Milorada Dodika i Nenada Stevandića iz budžetskih sredstava, što je okarakterisao kao skandalozno.
U međuvremenu, Šemsudin Mehmedović, zastupnik u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH i lider političke stranke Naprijed, javno je upozorio na moguće promjene u stavu Beograda prema Dodiku. Prema njegovim riječima, Vučić se pravi neupućen, ali u stvarnosti dobro zna koliku političku i sigurnosnu štetu izaziva ponašanje Dodika koje se direktno oslanja na podršku iz Beograda.
Prema ocjeni Mehmedovića, trenutna situacija sugerira da je Beograd sve spremniji da se distancira od Dodika, jer njegov politički diskurs i djelovanje postaju teret za šire interese Srbije, uključujući i odnose sa međunarodnom zajednicom. On navodi da Dodikov bijeg od odgovornosti pred zakonima BiH ne predstavlja samo unutrašnji problem, već i udara na ustavni poredak države.
Mehmedović je u svom komentaru istakao nekoliko važnih tačaka:
-
Odbijanje Dodika da se odazove pozivu na saslušanje i njegovo izbjegavanje saradnje s pravosudnim organima su ponašanja koja nisu prihvatljiva u bilo kojoj demokratski uređenoj državi.
-
Takva praksa, po njegovom mišljenju, ne bi bila prihvatljiva ni u samoj Srbiji, kojom upravlja Vučić, i stoga ne bi smjela biti tolerisana ni u BiH.
-
Prijetnje silom u zemlji poput BiH, koja je prošla kroz rat i genocid, dodatno pogoršavaju političku atmosferu i stvaraju ozbiljan sigurnosni rizik.
Mehmedović posebno upozorava na štetnost situacije u kojoj se Dodik pokušava prikazati kao politička žrtva, dok zapravo koristi poziciju moći kako bi ometao rad pravne države i uvlačio druge aktere, uključujući Vučića, u svoje probleme. Ističe da je nedopustivo da neko, pa čak i predsjednik entiteta, postavlja oružane snage u stanje pripravnosti kako bi se odbranio od zakonskih procedura, naročito na teritoriji gdje ima punu političku i institucionalnu kontrolu.
Dodatno, Mehmedović naglašava da Međunarodni mirovni sporazum iz Daytona i dalje predstavlja temelj stabilnosti u BiH, te da njegovo narušavanje prijeti ne samo unutrašnjem miru već i širim regionalnim odnosima. Prema njegovim riječima, sve češći pokušaji destabilizacije, kao i ignorisanje odluka međunarodne zajednice, pokazuju da Dodik gubi podršku, ali i hrabrost da se suoči sa zakonima.
U tom kontekstu, Vučićevo nastojanje da se predstavi kao nezainteresovana strana samo pojačava sumnje u njegovu dugoročnu strategiju. Sve je očiglednije da srbijanski predsjednik procjenjuje političku štetu i nastoji izbjeći direktno vezivanje za Dodikove poteze koji su, kako smatraju brojni analitičari, postali neodrživi.
Za kraj, Mehmedović upozorava da ne smijemo zaboraviti širi kontekst – ulogu međunarodne zajednice i institucija koje trebaju osigurati da se principi vladavine prava poštuju bez izuzetaka. Ukoliko se odgovorni političari u BiH i regiji ne suoče s posljedicama vlastitih odluka, postoji opasnost da se stvori model političke nekaznjenosti koji može imati dugoročno destabilizirajuće efekte. Stoga, odgovornost nije samo na domaćim akterima, već i na međunarodnim partnerima da jasno i odlučno podrže principe koji garantuju mir, sigurnost i jednakopravnost svih naroda u Bosni i Hercegovini.
