“Prišla mi je iza leđa, povukla me za ranac, i tiho upitala:
Sine, mogu li se ja sa tobom uslikati? Isti si moj sin. Toliko je on imao godina kad je otišao u šumu 11. jula 1995. i još se nije vratio.”
U tom kratkom obraćanju majke utkane su decenije tuge, čekanja bez odgovora, i neutažive nade.
To nije samo želja za fotografijom – to je pokušaj da se još jednom dotakne onoga što je nepovratno nestalo. Da se u nečijem licu pronađe trag sina, kojeg nije ispratila, kojem nije mogla proučiti Fatihu na mezaru, jer mezara još nema.
Ovo je lice genocida – tiho, bolno, vječno prisutno.
