Suze Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao znak milosti, saosjećanja i duboke bogobojaznosti
Kada se govori o ličnosti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, često se prvo spominju njegova pravednost, mudrost, strpljenje, hrabrost i nepokolebljiva predanost Allahu, dželle šanuhu. Međutim, jedan od najdubljih i najdirljivijih aspekata njegove plemenite biografije jeste činjenica da je plakao u različitim životnim situacijama, i to ne iz slabosti, nego iz savršene ljudskosti, milosti i iskrene veze sa svojim Gospodarom.
Njegove suze nisu bile znak nemoći, nego dokaz da je srce Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, bilo živo, osjetljivo i potpuno ispunjeno samilošću prema ljudima, porodici, ashabima i cijelom ummetu.
U islamskoj tradiciji su zabilježene predaje koje govore o trenucima kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaplakao. Svaki od tih trenutaka otkriva novu dimenziju njegove plemenite naravi. Nije plakao bez razloga, niti zbog prolaznih ovosvjetskih gubitaka kao što to čine ljudi kada ih obuzme očaj. Naprotiv, njegove suze bile su vezane za duboku povezanost sa istinom, teškim iskušenjima, nepravdom, gubitkom voljenih i brigom za spas ljudi.
Upravo zbog toga ove predaje imaju veliku odgojnu vrijednost za vjernike, jer pokazuju da je suza ponekad izraz najuzvišenije duhovnosti.
Plakao je zbog gubitka najbližih i najvoljenijih
Među najpoznatijim trenucima kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaplakao jeste smrt njegovog amidže hazreti Hamze, radijallahu anhu. Hamza je bio jedan od najhrabrijih ashaba i jedan od stubova islama u najtežim vremenima. Njegovo ubistvo nije bilo samo lični gubitak, nego i bolan udarac zajednici muslimana. Suze koje je Poslanik prolijevao u tim trenucima bile su suze tuge za čovjekom koji je branio vjeru i stajao uz istinu.
U toj boli jasno se vidi koliko je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, osjećao gubitak onih koji su se žrtvovali za vjeru.
Predaje govore i o njegovom plaču nakon smrti sina Ibrahima, radijallahu anhu. To je prirodna i duboko ljudska reakcija svakog roditelja, ali kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ta tuga je bila prožeta saburom i teslimijatom. Kada je izgubio svoje dijete, nije izgovorio ništa što bi ukazivalo na očaj ili pobunu protiv Allahove odredbe.
Naprotiv, njegove riječi i ponašanje pokazali su da je tuga dozvoljena, ali da vjernik mora ostati vezan za strpljenje i pokornost Allahu. Upravo u tome leži velika lekcija: musliman smije osjetiti bol, ali ne smije izgubiti vjeru i nadu.
Spominje se također da je plakao i kada je umirala njegova unuka, Umama bint Ebil-‘As, radijallahu anha. Ovaj detalj potvrđuje da je Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, nježnost obuhvatala cijelu porodicu. Nije bio distanciran od bola svojih najbližih, nego je s njima dijelio posljednje trenutke, tugu i dovu.
To je važna poruka za svaku porodicu: islamska milost počinje u domu, u prisustvu, saosjećanju i nježnosti prema onima koji su nam povjereni.
Suze koje su proizašle iz samilosti prema drugima
Jedan od dirljivih prizora bio je i njegov plač dok je stajao pored kabura na dženazi nekog od svojih ashaba. U tom trenutku Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio samo vođa i učitelj, nego i prijatelj, drug i čovjek koji osjeća bol zbog odlaska onih s kojima je dijelio put vjere.
U islamu je dženaza trenutak podsjećanja na prolaznost dunjaluka, ali i na veličinu onih koji odlaze sa ovoga svijeta ostavljajući trag u dobru. Kada bi Poslanik plakao pored kabura, time je ummetu pokazivao da smrt nije trenutak ravnodušnosti, nego prilika za pouku, dovu i razmišljanje o vlastitom povratku Allahu.
Zabilježeno je i da je zaplakao kada je čuo ajete koji govore o ozbiljnosti Allahove odredbe, poput ajeta iz sure El-Enfal: “Da nije ranije Allahove odredbe, snašla vas patnja velika…” Ovi trenuci pokazuju da je njegovo srce snažno reagiralo na Kur’an. Nije Kur’an slušao mehanički, niti kao običan tekst, nego kao živi govor Uzvišenog koji prodire u srce.
Suze koje su mu tekle niz lice bile su dokaz da je objava bila središte njegovog života i da ga je svaki ajet duboko pogađao.
U jednom poznatom predanju stoji da je Abdullah ibn Mes’ud, radijallahu anhu, učio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, suru En-Nisa, pa kada je stigao do ajeta: “A kako li će tek biti kada za svaki narod dovedemo svjedoka, a tebe dovedemo kao svjedoka ovima!” Poslanik je rekao: “Dosta je!” A kada je Ibn Mes’ud pogledao u njega, vidio je da su mu oči pune suza.
Ova scena je među najpotresnijim opisima Poslanikove unutrašnje osjetljivosti. On je osjećao težinu svjedočenja za cijeli ummet, težinu odgovornosti i strahopoštovanje prema sudnjem danu.
Plakao je iz brige za svoj ummet
Posebno potresan dio njegove životne priče jeste njegov plač iz brige za ummet. Prenosi se da je jednom prilikom učio ajete iz sura Ibrahim i El-Maida, u kojima se spominju riječi poslanika Ibrahima, alejhi selam, i Isa, alejhi selam, a zatim je podigao ruke prema nebu i rekao: “Gospodaru, moj ummet, moj ummet!” Ta dova otkriva vrhunac njegove samilosti.
Dok mnogi ljudi brinu samo o sebi i svojim najbližima, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u tom trenutku misli na cijeli svoj narod, na vjernike koji će doći nakon njega, na njihove grijehe, slabosti, kušnje i potrebu za milošću.
U toj predaji se spominje i kako je Uzvišeni Allah naredio Džibrilu, alejhi selam, da ode Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, i pita ga šta ga je rasplakalo, iako Allah najbolje zna. Kada je Džibril došao i postavio pitanje, Poslanik je spomenuo brigu za svoj ummet. Tada je došla radosna vijest da će ga Allah učiniti zadovoljnim u pogledu njegovog ummeta i da ga neće ražalostiti.
Ovo je jedna od najljepših nada koje musliman može ponijeti: da je naš Poslanik bio zabrinut za nas, ali da mu je Allah obećao zadovoljstvo onim što će mu dati od počasti, šefaata i milosti.
Ove predaje nas uče i tome da plač nije slabost, nego ponekad najčistiji izraz vjere. Kada su suze potaknute Allahovim riječima, strahom od Njega, ljubavlju prema dobru ili brigom za druge, one postaju ibadet srca. Zato je korisno da vjernik preispita vlastito srce: plače li zbog dunjaluka, prolaznih gubitaka i ličnih interesa, ili i zbog grijeha, udaljenosti od Kur’ana i sudbine ummeta?
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svojim suzama nas uči da je istinska veličina u mekoći srca, a ne u njegovoj tvrdoći.
Na kraju, kada razmišljamo o ovim događajima, jasno vidimo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio primjer savršene ravnoteže između snage i nježnosti, odlučnosti i saosjećanja, odgovornosti i skrušenosti. Njegov plač nije bio slučajan detalj, nego dio njegove misije i odgoja čovječanstva. On nas uči da musliman treba imati srce koje osjeća, oči koje mogu zaplakati zbog istine i dušu koja ne ostaje hladna pred patnjom drugih.
Zato su njegove suze i danas snažna poruka: onaj ko najviše voli Allaha i Njegovog Poslanika, najviše će i osjećati odgovornost prema vjeri, ljudima i vlastitom spasenju.
