**”Sjećam se, sine moj, i danas, kada bih se ljeti vraćao kući iz džamije, noge bi mi bile umorne od igre, a srce puno dječijih nestašluka. Ali mir sam nalazio samo na jednom mjestu – u neninom krilu. Tu, pod hladom njene šamije, pronalazio sam najveću svježinu. Dok bi vani sunce peklo, dok bi vrućina pržila kamen i prašinu, meni je pod njenim šamijama bilo kao pod krošnjom najljepšeg drveta u bašči.
Kad spustim glavu na njeno krilo, kao da sam spuštao teret čitavog svijeta. Ona bi me rukom milovala, tihim glasom dozivala, ili bi samo šutjela, a i ta šutnja imala je smiraj. U njenim rukama i krilu osjećao sam ono što danas zovem – sigurnost. Sigurnost da tu niko ne može nauditi, da tu nema brige, ni straha, ni tuge.
Neno lice uvijek je bilo posebno. Uvijek svježe, uvijek čisto. Čak i kad bi ljeto bilo u jeku, a vrelina neumoljiva, njeno lice bilo je kao da ga je dodirnula jutarnja rosa. To nije bila samo svježina, to je bio abdest. Svježina abdesta činila je njeno lice svjetlom, a oči joj bile pune rahmeta. I danas pamtim kako su te oči znale gledati – pogled koji ne osuđuje, već razumije; pogled koji ne odbija, već prima.
Nena je bila škola bez knjiga, mekteb bez tabla i učitelja. Iz njenog osmijeha učio sam šta znači strpljenje, iz njenih riječi šta znači dova, iz njene šutnje šta znači sabur. Njene bore nisu bile samo tragovi starosti, već ispisane stranice života, priče o žrtvi, o ljubavi i o dovama koje je noćima učila za svoju djecu i unučad.
Kada danas zatvorim oči, ponovo osjetim hlad njenog krila i sjenu njene šamije. Shvatim da ta hladovina nije bila samo zaklon od sunca, već zaklon od svijeta. Bila je to hladovina u kojoj sam odrastao, u kojoj sam se sklanjao od životnih oluja, i gdje sam naučio da je istinska toplina uvijek vezana za vjeru i ljubav.
Danas, kad nje više nema, srce me zaboli, ali i obradujem se sjećanju. Jer znam da su dove koje je učila i suze koje je tiho brisala ostale da me prate. A hladovina njene šamije, iako je više fizički nema, još uvijek me zaklanja – sada kroz sjećanje, sada kroz rahmet koji Allah spušta na one koji su drugima bili milost.”**
