Priča Lejle Jašarević: Svjedočanstvo o ratu i borbi za opstanak
U jednom od najtežih perioda u historiji Bosne i Hercegovine, opsada Sarajeva ostavila je neizbrisiv trag na mnoge živote, a među njima i na život mlade Lejle Jašarević. Ova priča, koja je nedavno objavljena u italijanskoj novini Gazzette di Siena, prenosi teške, ali inspirativne trenutke iz djetinjstva djevojčice koja je bila suočena s posljedicama rata već u svojoj devetoj godini. Lejla nije samo ime; ona je simbol nade, snage i otpornosti, koji nas podsjećaju na ljudsku sposobnost da se suočimo s tragedijama.
Lejla je odrasla u vremenu kada su mirni dani postali prošlost. Opsada, koja je počela 1992. godine, promijenila je živote građana Sarajeva. Čim je opsada počela, školski dani su nestali, a noći su se pretvorile u neizvjesnost i strah. U njenom svijetu, igranje na ulici zamijenjeno je potragom za preživljavanjem. U trenutku kada je imala samo 12 godina, Lejla je zajedno sa svojim bratom i drugim vršnjacima vadila drva iz ruševina kako bi se ogrijali. “Naše djetinjstvo se nije sastojalo od igara, već od borbe za osnovne životne potrebe,” govori Lejla u jednom od svojih sjećanja. Ova rečenica oslikava brutalnu stvarnost kroz koju je prolazila djeca u ratu, prisiljena da prerano odrastu.
Jedan od najdramatičnijih trenutaka u njenom životu dogodio se 12. jula 1995. godine, dan koji će zauvijek ostati urezan u njen um. “Bila sam vani kada je bomba pala blizu nas. Sjećam se kako je moj brat počeo plakati dok je vrućina od eksplozije bila prisutna u zraku,” prisjeća se Lejla. U toj istom trenutku, snajperisti, koji su postali noćna mora građana Sarajeva, pogodili su je. Njena majka je, u panici, trčala prema bolnici držeći je u naručju. Ova slika, koju je zabilježio fotograf Robert King, obišla je svijet i postala simbol borbe, ali i nevjerovatne snage. U tom trenutku, krv koja je tekla nije bila samo fizička; ona je simbolizirala patnju i bol kroz koji je prošlo cijelo društvo. Lejlin strah, ali i snaga njene majke, oslikavaju nevjerojatnu hrabrost koju su mnogi pokazivali tokom tih godina.
Nakon te nesreće, Lejla je bila zbrinuta u bolnici u Sarajevu, ali su uvjeti bili teški. Nedostatak lijekova i kvalificiranog osoblja otežavao je oporavak. U tim trenucima, Lejlin otac, koji je bio i sam ranjen, radio je sve što je mogao da osigura da njegova porodica preživi. Zbog toga su njezini roditelji tražili pomoć, a italijansko društvo je reagovalo na Lejlin poziv za pomoć. Walter Veltroni, tadašnji političar, pokrenuo je kampanju da Lejla dobije potrebnu medicinsku pomoć u Sieni. Ova akcija nije bila samo znak humanosti, već i podsjetnik na to kako su se ljudi širom svijeta solidarizovali s onima koji pate, bez obzira na udaljenost. Nakon skoro mjesec dana bolničkog liječenja u Sarajevu, Lejla je konačno stigla u Italiju, gdje su stručnjaci učinili sve što su mogli kako bi je spasili.
U Sieni je Lejla prošla kroz niz operacija, uključujući vađenje oka, a liječnici su otkrili da je imala slomljene kosti lica. “Doktor mi je rekao da, da nisam došla u Italiju, ne bih preživjela još šest mjeseci,” s tugom se prisjeća. Italijanski liječnici su učinili čuda, a Lejla je, nakon uspješnog oporavka, nastavila sa svojim životom. U Sieni je pohađala Institut Caselli, gdje je stekla nova prijateljstva i naučila da se suoči s izazovima na drugačiji način. Ljubav ju je odvela na Siciliju, gdje je započela novu etapu svog života, daleko od rata i straha, ali nikada zaboravljajući ljude i događaje iz svoje prošlosti.
Iako je izgradila novi život daleko od rata, sjećanja na te teške trenutke nikada je nisu napustila. “Rat je ostavio duboke ožiljke na mojim uspomenama, iako je prošlo više od 30 godina,” ističe Lejla. Njena empatija prema djeci koja trenutno žive u ratnim uvjetima je ogromna. “Vidim sebe u toj djeci i želim im poručiti da se nadaju boljim vremenima,” dodaje Lejla, apelirajući na mir i razumijevanje u svijetu gdje rat i dalje donosi bol i patnju. Njena sposobnost da se poveže s drugima kroz bolne uspomene čini je važnom glasnogovornicom za mir, pokrećući inicijative koje pomažu djeci u sličnim situacijama.
Lejlin glas predstavlja glas svih onih koji su pretrpjeli posljedice ratova. “Pokušavam izbjeći slike rata, ali je to gotovo nemoguće u današnjem svijetu društvenih mreža. Svakodnevno smo suočeni s nevjerovatnom boli i patnjom,” zaključuje Lejla, ističući kako je svijet još uvijek u situaciji gdje se nedužni civili ubijaju zbog rata. Njena priča je podsjetnik da su mir i ljudskost neophodni, te da se moramo boriti protiv nepravde koja i dalje vlada u mnogim dijelovima svijeta. Lejla nije samo preživjela; ona je postala snaga koja motiviše druge da se bore za pravedniji i bolji svijet. Njena borba je borba svih onih koji pate, a njen poziv na mir je poziv svih nas da se aktivno uključimo u stvaranje bolje budućnosti.
