U Bosni i Hercegovini ponovno se otvara jedno od najkompleksnijih i simbolički značajnih pitanja koje ukazuje na duboke sistemske slabosti države. Riječ je o takozvanom slučaju Viaduct, koji već godinama pokazuje koliko je pravni, politički i finansijski sistem zemlje ranjiv kada se suoči s jasnim presudama i međunarodnim obavezama. Iako se ova priča formalno tiče tužbe građevinske firme i dugovanja koje je nastalo između države i entiteta Republika Srpska, ona zapravo otkriva mnogo dublje i šire probleme.
Pitanje odgovornosti, pravne sigurnosti i funkcionisanja državnih institucija više je nego ikada pod znakom pitanja. Nažalost, slučaj Viaduct postao je ogledalo jednog šireg problema koji nije vezan za etničke identitete, kako se to često prikazuje u javnosti, već za nedostatak pravde, racionalnosti i političke volje da se problemi rješavaju sistemski i zakonito.
Podsjetimo se ključnih momenata ovog slučaja:
-
2016. godine pokrenuta je tužba protiv BiH.
-
2017. je sklopljen sporazum između Vijeća ministara BiH i Vlade Republike Srpske o međusobnim obavezama.
-
18. aprila 2022. donesena je presuda međunarodnog Tribunala.
-
1. maja 2024. uslijedila je arbitražna odluka u korist firme Viaduct.
Ono što zabrinjava jeste činjenica da se ni nakon toliko vremena nisu poduzele konkretne mjere kako bi se ovo pitanje riješilo na zakonit i efikasan način. Ni Vijeće ministara BiH, ni entitet RS, ali ni Tužilaštvo, nisu pokazali spremnost da se odgovorno suoče s obavezama koje su međunarodno priznate.
Zakon je u ovom slučaju sasvim jasan, kao i obaveze koje proizlaze iz njega. Umjesto toga, javni prostor preplavile su neozbiljne i apsurdne izjave, među kojima se posebno ističu:
-
tvrdnje da država BiH treba prvo platiti dug, pa potom tužiti RS za povrat sredstava;
-
prijedlozi da se dug isplati iz sredstava predviđenih za izgradnju zgrade Uprave za indirektno oporezivanje (UIO);
-
ideje da Centralna banka BiH, navodno kao akcionarsko društvo, treba snositi teret otplate.
Takve ideje su pravno neutemeljene i svjedoče o nedostatku osnovnog razumijevanja institucionalnog poretka u državi. Umjesto populističkih i ad hoc rješenja, potrebno je djelovati u skladu sa zakonima i jasno definiranim procedurama.
Jedan od prijedloga koji se nameće kao najracionalniji jeste:
-
Vijeće ministara BiH da donese odluku kojom će se naložiti Upravi za indirektno oporezivanje da preraspodijeli sredstva s jedinstvenog računa.
-
Prije nego što se sredstva prenesu entitetu RS, dug prema Viaductu treba biti direktno uplaćen s tog računa.
-
Alternativno, sredstva se mogu prenijeti Ministarstvu finansija i trezora, koje bi potom izvršilo isplatu prema presudi.
Ova procedura je potpuno u skladu s Zakonom o uplatama na jedinstveni račun i raspodjeli prihoda (Službeni glasnik BiH: br. 55/04, 34/07 i 91/17). Član 11. stav 3. jasno navodi da se sredstva mogu doznačiti entitetima tek nakon što oni izmiru sve svoje obaveze u vezi s međunarodnim dugovanjima. Ako entitet RS ima neizmirene obaveze, tada se opravdano postavlja pitanje zašto se i dalje vrši raspodjela prihoda prema tom entitetu suprotno zakonu?
Ovakvo ignorisanje zakonskih odredbi ne samo da dodatno opterećuje budžet BiH kamatama koje se gomilaju, nego i ruši povjerenje u pravnu sigurnost države. Ako jedan entitet može ignorisati međunarodne obaveze, kakvu poruku to šalje drugim partnerima i investitorima?
Posebno je indikativno što je slovenska strana već pokazala spremnost da se pitanje riješi nagodbom – ponudom da im se isplati 3,5 miliona eura umjesto punog iznosa od 120 miliona KM. Propuštena je prilika za kompromis, a sada se suočavamo sa značajno većim iznosom duga, uključujući visoke kamate.
Ova situacija jasno traži odlučan odgovor pravosuđa. Tužilaštvo bi trebalo utvrditi ima li elemenata nesavjesnog poslovanja, jer je očigledno da se svjesno odugovlačilo s izvršenjem presude. Svaki novi dan bez reakcije institucija predstavlja dodatni trošak za državni budžet.
Zbog svega navedenog, krajnje je vrijeme da se Vijeće ministara, koje ima zakazanu sjednicu 22. aprila, konačno odredi prema ovom pitanju odgovorno i zakonito. Ukoliko ne bude konkretne akcije, otvara se opasnost da slični slučajevi u budućnosti ponovo budu predmet političkih manipulacija i populističkih igara.
Ukoliko BiH želi da se predstavi kao ozbiljna država, mora pokazati spremnost da poštuje sopstvene zakone, kao i međunarodne obaveze. Jedino tako može se povratiti povjerenje u državne institucije i osigurati transparentno i efikasno upravljanje javnim sredstvima.
