**”Bilo je mnogo posla ‘zarana’, da sve stigne. Ustajalo se prije sunca, prije pijetla, dok bi rosa još mirisala po travi. Mnogo se radilo, ali se i mnogo pazilo. Pomagalo se komšiji, jer njegova muka je bila i tvoja muka. Voljelo se iskreno, dijelilo ono malo što se imalo.
Sramota je bila, velika sramota, da u komšije sijeno pokisne, a da ga ti nisi pomogao pokupiti. Sramota je bila da ne pitaš za njegov hal, da njegovo dijete prođe pored tebe, a ti ga ne pomiluješ po glavi i ne obraduješ kakvom hedijom – pa makar jabukom iz svoga voćnjaka. Takva je to bila čast i obraz, takav je bio vakat.
Danas, gdje se nekada ‘sabiralo’ selo – oko mobe, oko sijela, oko džemata – sada dođe mašina i za sahat sve uradi. Posao se skrati, ali i insan se oskrnavi, jer više nema onog razgovora, onog smijeha, onog sabiranja srca. Mašina završi sijeno, ali niko više ne završi priču.
I ostade gorčina… nestalo je bereketa u vaktu. Kao da vrijeme pobjegne iz ruku, kao da se otima, a mi nemoćni da ga uhvatimo. Nekada je dan bio dug i stizao si i raditi i komšiji otići i djecu pomilovati i kahvu popiti. Danas sve utrčimo i istrčimo, a opet ništa ne stignemo.
Ostala je, nažalost, samo žalost da nas sabere. I to, najčešće, ona najteža – kad se okupljamo samo oko mezara, oko dženaze, kad suza sabere ono što kahva i sohbet više ne znaju. Tad dođu braća i sestre, tad dođu najbliži, jer nas tuga natjera.
A radost? Radost nas, eto, i rastavlja. Neko je ode slaviti tamo, neko ovamo. Neko se zatvori u svoje četiri zida, neko ode u bijeli svijet. Radost nas otima jedne od drugih, a od nas kao da ne zavisi.
Zato, sine moj, treba se sjetiti – da radost nije u mašini, niti u brzini, niti u utrci. Radost je u ljudima, u njihovim rukama i osmijehu. Radost je u tome da se saberemo prije nego nas tuga sabere. Jer bereket se ne gubi sam od sebe – mi ga iz ruku ispustimo.”**
Semir Krnjić
