Relativizacija zločina nije sloboda mišljenja, nego opasno zamagljivanje činjenica
U javnom prostoru na Balkanu, gdje su ratne rane i dalje otvorene, svaka riječ o prošlosti nosi posebnu težinu. Zato nije nevažno kada političar ili javna ličnost odluči govoriti o presuđenim ratnim zločincima, žrtvama i sudskim presudama. U takvim trenucima očekuje se minimum odgovornosti prema istini, prema sudski utvrđenim činjenicama i, prije svega, prema ljudskom dostojanstvu onih koji su stradali.
Upravo zato je tekst Nebojše Vukanovića izazvao oštre reakcije: ne zato što je riječ o drugačijem političkom stavu, nego zato što se u njemu prepoznaje opasna praksa relativiziranja zločina i selektivnog korištenja historije.
Na dan kada je potvrđena smrt Ratka Mladića, čovjeka kojeg je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju pravosnažno osudio na doživotni zatvor za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, Vukanović je u svom tekstu učinio nešto što je mnogima izgledalo kao moralni i politički promašaj.
Umjesto jasnog i nedvosmislenog podsjećanja na prirodu Mladićevih djela, on je prostor posvetio širokom opisu njegove vojne karijere, navodnom ugledu među vojnicima i detaljima iz životopisa koji su, u kontekstu ovako teških presuda, djelovali kao pokušaj da se zločinac predstavi u gotovo herojskoj svjetlosti. Tek usput, na kraju, pojavile su se opaske o tome kako mržnja nije dobra i kako se ničija smrt ne bi smjela politizirati.
Međutim, upravo je cijeli tekst bio primjer onoga što je deklarativno osuđivao.
Problem nije samo u tonu, nego i u izboru činjenica. Kada se govori o Ratku Mladiću, ne može se krenuti od njegovog djetinjstva, školovanja i vojničke karijere kao da je riječ o običnom biografskom prikazu bez historijskog i pravnog konteksta. Mladić nije samo bivši general, nego čovjek čije je ime trajno povezano s opsadom Sarajeva, masovnim zločinima, protjerivanjima, logorima i genocidom u Srebrenici.
Međunarodni sud je o tome donio konačnu presudu, a ta presuda nije stvar ličnog uvjerenja, političke simpatije ili regionalne mitologije. Ona predstavlja sudski utvrđenu činjenicu koja bi morala biti polazna tačka svakog ozbiljnog javnog govora o njemu.
Posebno je problematično što se u istom tekstu pokušava stvoriti privid ravnoteže između Ratka Mladića i Nasera Orića, iako se činjenice o ta dva postupka ne mogu tretirati na isti način. Naser Orić jeste prvostepeno osuđen 2006. godine zbog propusta da spriječi ubistva i okrutno postupanje prema srpskim zarobljenicima, ali je ta presuda kasnije ukinuta, a Apelaciono vijeće Haškog tribunala ga je pravosnažno oslobodilo optužbi.
To znači da je konačni sudski epilog bio oslobađajući, a ne osuđujući. Kada se u javnosti prešuti završnica tog postupka, a zadrži samo prvi, nepravosnažni dio, stvara se iskrivljena slika koja služi političkoj poruci, a ne istini.
Selektivno pamćenje i opasnost od lažnog balansa
Upravo je selektivno pamćenje jedan od najopasnijih mehanizama u postratnim društvima. Kada se zločinima jedne strane pristupa kao potvrđenim, a zločinima druge kao navodnim ili nebitnim, tada se više ne govori o historiji, nego o propagandi. Takav pristup ne pomaže pomirenju, nego produbljuje nepovjerenje i održava atmosferu stalne političke mobilizacije. Umjesto da se činjenice prihvate onakvima kakve jesu, one se preslažu prema dnevno-političkoj potrebi.
U tom procesu žrtve postaju fusnota, a zločinci dobivaju prostor za opravdavanje, racionalizaciju ili čak romantizaciju.
Važno je naglasiti da javni govor ne traži zabranu kritike, niti uskraćivanje prava na komentar. Međutim, između kritičkog osvrta i manipulacije postoji jasna razlika. Kritika podrazumijeva tačnost, kontekst i pošten odnos prema svim relevantnim činjenicama. Manipulacija, s druge strane, počiva na izostavljanju, naglašavanju samo onoga što odgovara unaprijed zadanoj tezi i izokretanju rasporeda moralne odgovornosti.
Kada neko, pod izgovorom da osuđuje mržnju, u istom tekstu stvara sliku osuđenog zločinca kao gotovo tragičnog junaka, onda to više nije zalaganje za dijalog, nego sofisticirani oblik opravdavanja.
Još veći problem je kada se takav sadržaj plasira kao navodno uravnotežen i razuman, jer tada postaje privid normalnosti za poruke koje su zapravo duboko destabilizirajuće. U društvima u kojima je i dalje prisutno negiranje genocida, umanjivanje zločina i glorifikacija osuđenih ratnih komandanata, svako javno relativiziranje presuda ima političku težinu. To nije samo pitanje ukusa, nego pitanje odgovornosti prema civilizacijskim standardima i prema budućnosti generacija koje odrastaju uz takve poruke.
Ako se presude međunarodnih sudova tretiraju kao nevažan detalj, onda se otvara prostor za novo nasilje nad istinom.
Žrtve nisu dekor u polemici, a presude nisu predmet izbora
U cijeloj ovoj priči najvažnije je ne izgubiti iz vida one zbog kojih su presude donesene: ubijene, protjerane, mučene i ponižene ljude, njihove porodice i zajednice koje decenijama nose posljedice rata. Govoriti o Ratku Mladiću bez jasnog podsjećanja na genocid u Srebrenici, opsadu Sarajeva i druge zločine znači izbrisati stvarne ljude iza hladnih političkih formulacija.
Govoriti o Naseru Oriću tako da se prešućuje pravosnažno oslobađajuća presuda znači jednako tako ugrožavati istinu, samo drugim putem. U oba slučaja, žrtve postaju sredstvo tuđe političke konstrukcije.
Zato je od ključne važnosti insistirati na preciznosti. Presuda protiv Ratka Mladića nije simbolična, nego konačna i obavezujuća pravna činjenica. Ona ne nestaje smrću osuđenika, niti se može ublažiti retoričkim trikovima ili sentimentalnim opisima njegove karijere. S druge strane, presuda koja je protiv Nasera Orića postojala u prvom stepenu nije ostala na snazi, pa je zbog toga nepošteno iz nje izvlačiti trajni politički i moralni sud.
Svako ko govori o ratnim zločinima mora razlikovati prvostepene od pravosnažnih odluka, jer je upravo ta razlika temelj pravne države.
Na kraju, nije poenta u tome da se smrt bilo kojeg čovjeka slavi. Smrt je, sama po sebi, ozbiljan i težak trenutak. Ali jednako tako, nije prihvatljivo da se povodom smrti presuđenog zločinca brišu sudski utvrđene činjenice i stvaraju narativi koji ga amnestiraju od historijske odgovornosti. Ratko Mladić je umro, ali presude protiv njega ostaju. I to je suština koju nijedna politička stilizacija ne može promijeniti.
U društvima koja žele mir, istina mora biti jača od nostalgije za ratnim mitovima, a dostojanstvo žrtava važnije od potrebe da se zločin upakuje u prihvatljiviju priču.
U konačnici, ovaj slučaj je podsjetnik da javni prostor nije mjesto za jeftine historijske manipulacije. On mora biti prostor odgovornosti, posebno kada se govori o ratu, genocidu i presudama međunarodnih sudova. Ako se to izgubi iz vida, onda se ne ugrožava samo istina o prošlosti nego i mogućnost da društvo ikada izgradi zdraviji odnos prema budućnosti.
Zato je važno reći jasno: ni smrt Ratka Mladića ne briše njegove zločine, niti presude koje ga prate, a niko ko pretenduje na ozbiljnost ne bi smio postupati kao da je drugačije.
