Rođena sam kao Srpkinja u Sarajevu. Kao mala, tačnije sa šest godina preselila sam se sa roditeljima u Srbiju. Rano sam ostala bez majke, koja je također bila Srpkinja hrišćanske vjeroispovijesti, mada nije baš potpuno sve praktikovala, a otac je također Srbin, ali se izjašnjava kao ateist, ne vjeruje ni u šta. U Srbiji smo živjeli deset godina. Nisam podučavana ni jednoj vjeri a da se sjećam, a onda smo se, nakon smrti majke, otac i ja preselili ponovo u Sarajevo i tu sam završila školu. Tu sam također upoznala svog sadašnjeg supruga, koji je musliman. Naravno, imali smo dosta prepreka u našoj vezi, ali smo bili ustrajni i na kraju smo se i vjenčali. Sad shvatam da je to zapravo bila moja sudbina, da se udam za muslimana i tako budem spašena i prosvijetljena. Kroz život smo koračali kako znamo, boreći se zajedno i Allah nas je nagradio sa tri kćerkice.
Oduvijek sam poštovala islam kao vjeru, ali nisam dublje zalazila u to. Kad su Bajrami, ispoštuje se sve, ali ništa više od toga. Suprug nikad nije vršio pritisak na mene što se tiče toga, Allah ga nagradio za sabur.
Godine su prolazile, ja zbog borbe u životu, besparice, problema, sve nervoznija i nervoznija. Radila sam pa i nisam tome pridavala neki značaj. Ali otkako sam rodila treću djevojčicu, bila sam u kući konstantno. To je lagano počelo da me ubija. Sve nervoznijoj, kuća je počela da mi se gadi, počela sam da histerišem na djecu, konstantne svađe sa suprugom (mnogi će se pronaći). Dolazim do situacije da mi je svega preko glave, da pomišljam da mi je otići ili se ubiti. Smetala mi je svaka sitnica. Na kraju sam počela da povređujem sebe, da se čupam za kosu, da jako rukama stežem vrat kad se iznerviram. Udarala sam se šakama po nogama i glavi (u sljepoočnice) tako da bi me nekoliko dana boljelo. Budila sam se anksiozna, tresla bih se i imala bih napade gušenja, i pri svemu tome bila sam jako nervozna. Sanjala sam svašta. Sad kad se osvrnem na sve to, ne mogu da vjerujem da sam se toliko zapustila, zapustila sam se do te mjere da se to više nije moglo izdržati. Nisam mogla da se pokrenem da nešto uradim kad treba nešto da odradim, sve mi je bilo teško, sve je krenulo nizbrdo. Učila bih u snu da se izbavim iz more, ali to bi bilo to.
Ne sjećam se kad tačno, ali Allah je spustio Svoju milost na mene i pomogao mi i počela sam da se interesujem za islam. Mogu reći i pomalo naglo. Malo sam zapitkivala supruga, malo čitala, onda su se pojavili određeni ljudi u mom životu koji su me svojim gestama iznenadili pozitivno. Allahu moj, hvala Ti što si ih poslao u moj život i nagradi ih i na ovom i na onom svijetu za sve dobro koje su uradili za mene. Počnemo zatim suprug i ja svake večeri da pratimo predavanja Elvedina Pezića i oduševimo se. Konstantno su mi u mislima bile njegove objave kojima ukazuje na namaz, kako ne trebamo odlagati, kako nema izgovora…
I prođe mi kroz glavu: “Zaista nemam izgovor, u kući sam sa djecom, rahat, imam vremena za namaz, mora biti vremena.” Prođe mi zatim misao kroz glavu: “Ali ne znam nijedan namaz kako treba klanjati.” Allah mi je dao snage da se izborim sa odvraćajućim mislima i padnem na sedždu, podne da klanjam jedan dan. Emocije samo počnu da mi naviru, počnem da plačem i isplačem se na sedždi. Osjećaj od tada vam ne mogu riječima opisati. Taj smiraj koji sam našla i hvala Allahu oporavljam se, nemam više napade histerije i gušenja, nema nemara više, trudim se da klanjam svaki vakat i uspijeva mi, hvala Allahu. Ja bih sada mogla napisati čitav roman i, vjerujte, bilo bi mi dovoljno da znam da sam potakla bar jedno uspavano srce da se vrati svome Gospodaru. Trudim se što više da čitam, čitam zbirke hadisa, Kur’an sa prijevodom, slušam razna predavanja i, naravno, stalno pratim vašu stranicu.
Ja sam zaista na početku jednog predivnog putovanja i želim da upijem što više, da mi Allah da snage, volje i pameti da naučim i da budem u potpunosti jedna od vas, cijenjena braćo i sestre. Tek sad shvatam koliko je neukih ljudi, ljudi koji su zapustili svoje mozgove i srca živeći po sistemu. Tek sad imam potpuno drugačiji pogled na sve, vjerujte, od malih sitnica do velikih stvari. Shvatam sad sve i koliko smo zapravo bogati i koliko je Allah milostiv i koliko On opskrbljuje. Uvjerila sam se više puta u to i mi treba da Mu zahvaljujemo i da Ga spominjemo stalno. On, naš Stvoritelj, uputit će koga On hoće na pravi put, vi samo treba da se prepustite.
Kako je samo lijepo spoznati istinu, shvatiti koliko smo zapravo sretni što imamo Allaha za Gospodara. Elhamdulillah.
Hvala Allahu pa postoje ljudi sa kojima možeš podjeliti svoju priču, hvala Allahu pa postoje ljudi koji nisu škrti na znaju i koji nam približavaju islam na najbolji mogući način.
Prvih nekoliko dana klanjala sam namaz samo nijetom iz srca i sa nekoliko sura i dova koje znam, ali nisam dala da me to pokoleba kao što me je odvraćalo dosad (moje neznanje), samo treba biti strpljiv i ustrajan.
Da Allah podari da krenem i u džamiju, ali ako Bog da dok bebica malo poraste i to će biti. Za sad ne znam puno, ali znam jedno zasigurno: Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo! Slušajte, ljudi, svoje srce, ono ne laže i Allah će vas uputiti na pravi put, na put istine koji vodi ka istinskoj sreći i saburu i uživanju u životu i vodi ka dobročinstvu i nadi da će Allah biti zadovoljan sa nama. I On će, uistinu, smiraj srcu i duši dati onome ko se iskreno pokaje i ko milost Njegovu ne odbije. Allah vam dao svako dobro!
Sestra Z. M. n-um
