Porast Cijena i Uticaj na Kupovnu Moć Građana
U posljednjih nekoliko godina, ekonomska situacija u Bosni i Hercegovini postala je sve složenija, a troškovi života su drastično porasli. Analiza cijena osnovnih životnih namirnica i potrošačkih artikala između jula 2020. i jula 2025. godine otkriva zabrinjavajuće trendove. Prema izvorima iz Agencije za statistiku BiH, prosječna neto plata je porasla, ali je taj rast daleko od dovoljno da nadoknadi povećanje troškova života. Ova situacija postavlja pitanje: kako se građani nose s ovim negativnim trendovima i koje su posljedice na njihove svakodnevne živote? U julu 2020. godine, prosječna neto plata iznosila je 965 KM, dok je do jula 2025. godine narasla na 1.570 KM. Iako ova brojka može izgledati ohrabrujuće, kada se porede cijene osnovnih prehrambenih proizvoda, slika postaje mnogo mračnija. Naime, kilogram mljevene kafe je u istom periodu poskočio sa 13,1 KM na nevjerojatnih 29,3 KM, što ga čini luksuzom za mnoge porodice. U zemljama sa stabilnijim ekonomijama, ovakvi skokovi cijena bi izazvali zabrinutost među potrošačima i vladi, ali u BiH se često čini da se takve promjene percipiraju kao normalne. Ovaj trend nije samo ograničen na kafu. Mliječne čokolade su sa 16,1 KM po kilogramu skočile na više od 30 KM, dok su cijene osnovnih žitarica, poput riže, porasle sa 3,2 na 4,6 KM. U isto vrijeme, svježa piletina, koja je nekada bila dostupna za 4,5 KM, sada se prodaje za 6,6 KM. Ove promjene posebno pogađaju porodice koje su na rubu siromaštva, jer se osnovne prehrambene namirnice sve više udaljavaju od njihovih financijskih mogućnosti. Na primjer, porodice koje su prije mogle planirati obroke na osnovu standardnih cijena, sada se suočavaju s izazovima prilagođavanja budžeta, što često rezultira smanjenjem kvaliteta ishrane. Ne samo da su cijene hrane porasle, već su i cijene odjeće i obuće značajno povećane. Dječje teksas hlače, koje su nekada koštale 26,5 KM, sada se prodaju za 32,2 KM, dok su muške kožne cipele poskupjele sa 124,3 KM na 169,5 KM. Ovi troškovi, zajedno sa rastućim troškovima komunalnih usluga kao što su struja, voda i grijanje, dodatno opterećuju građane, čineći svakodnevni život sve skupim. U takvim uvjetima, mnoge porodice su prisiljene na kompromisne odluke, što može uticati na njihovo mentalno zdravlje i opću dobrobit. Rast plata, koji se često ističe kao znak poboljšanja ekonomije, u stvarnosti ne donosi olakšanje za mnoge. Iako nominalno postoji porast od više od 600 KM u pet godina, građani često ne osjećaju tu razliku u svojim svakodnevnim troškovima. Za mnoge porodice, iznos koji dobiju kao povišicu ne pokriva ni razliku u cijenama jedne prosječne sedmične kupovine. Ova situacija posebno pogađa penzionere, porodice s djecom, studente i radnike sa minimalnim primanjima, koji su suočeni s ekonomskom nesigurnošću svakog dana. Na primjer, umirovljenici često žive od fiksnih primanja koja nisu u skladu s rastućim troškovima života, što dovodi do povećane ovisnosti o socijalnoj pomoći ili podršci porodice. Na kraju, važno je napomenuti da ekonomski disbalans koji se javlja kao rezultat ovih promjena ne može biti ignorisan. U zemlji u kojoj se hvali stabilna inflacija, zapravo se čini da je stabilna samo nesigurnost. Tržište možda diktira cijene, ali država bi trebala uvesti mjere zaštite za najugroženije slojeve društva. U suprotnom, stvarna ekonomska stabilnost će ostati nedostižna, a sve više ljudi će se suočavati s izazovima preživljavanja umjesto da žive dostojanstven život. Primjeri drugih zemalja ukazuju na to da vlade mogu i trebaju igrati aktivnu ulogu u zaštiti svojih građana, a politika socijalne zaštite može pomoći u ublažavanju posljedica ekonomske krize. Na primjer, u nekim državama su uvedene subvencije za osnovne prehrambene proizvode, što bi moglo biti korisno rješenje i za Bosnu i Hercegovinu. U konačnici, postavlja se pitanje: kakve su mogućnosti za budućnost? Da li će građani Bosne i Hercegovine biti izloženi kontinuiranim ekonomskim izazovima, ili će se konačno implementirati mjere koje će pomoći u poboljšanju njihove kupovne moći? Ova dilema zahtijeva hitnu pažnju, ne samo od strane ekonomista i vlade, već i od strane svih nas kao društva. Održavanje dijaloga o ovim pitanjima je ključno za stvaranje pravednijeg i održivijeg ekonomskog okruženja za sve.
